Sve izmisljeno, pa citam sto Nijemci pisu i to je opet druga prica, lijepo je to sto JL puni prazni list poluistinama, ali izjave Nowotnya u vezi s Dinamom dosad su bile jako kratke i ne prevec optimisticne za Dinamo, naprotiv. A tko zna mentalitet njemackog govornog podrucja, shvatio je davno da od transfera u Dinamo nista. Cisto sumnjam da je ovo Nowotny sve rekao sto je napisano.

PS: BayArena (nije ByArena)!!

Evo jos koja novost u vezi transfera u Dinamo, tekme protiv Osijeka:

- Anderson je u udarnoj postavi protiv Osijeka

- Zdravko Mamic je rekao da od svih ovih imena koja kruze oko Dinama kao pojacanja za sljedecu sezonu, jedino N. Kovac i Zivkovic se mogu smatrati realnim. Vugrineca nije ni spominjao. Aquilani je novinarska patka, da ne kazemo glupost. Cak su se raspitivali kod talijanske "La Gazzetta dello Sport" da li tu ima kakve istine, ovi su ih ismijali i pitali sale li se oni. Najbolji mladi igrac AS Rome da krene u Hrvatsku. Kazu da se jos nisu oporavili od te gluposti, jos se smiju tamo u Rimu.

Sad neki spominju i Linica iz Rijeke. Dinamo odnosno Mamic o tome nista ne znaju. A za Nowotnya, Mamic je rekeo, da su sanse male do nikakve da se taj transfer ostvari.

loosers. no balls, no sucess.

MAMIC UNITED

Rijetki su petki kada Dinamov navijač slavi. Danas je jedan od tih dana. “Niti jedan poznatiji klub u Hrvatskoj, a samim tim i njegovi navijači, nema toliko iskustvo neuspjeha i posrtanja kao Dinamo. Nazvao bih to čak kulturom neuspjeha. To je jedini klub na svijetu, čiju igru svi hvale čak i kad - gubi!” Napisao je to Veselko Tenžera, jedan od rijetkih intelektualaca koji su navijali za Dinamo, pametni su se uglavnom deklarirali kao hajdukovci. Napisao je to u predvečerje četvrtog Dinamovog naslova prije 24 godine, u času kada je i matematički bilo jasno da je došao kraj sindromu Dinamo. Kao što je i danas matematički jasno da čak ni Dinamo ne može uprskati stvar i da će danas navijači proslaviti, eh, koji naslov? Sedmi, dvanaesti ili osamnaesti? Ovisi s kojeg stanovišta gledate Dinamo, pripadaju li mu titule koje je osvojio Građanski i smije li zadržati one koje je osvojio dok se klub zvao Croatia.

Otkako je klub preuzeo Zdravko Mamić, Dinamo više nije filozofija utjehe, čak i kad ispadne u Ligu za opstanak. Nekada je klub služio kao utjeha onima s dna, jer “Dinamu ipak ide lošije nego vama”, danas je to klub pun novca, ambicija, skupih brazilskih pojačanja, na čelu s Mamićem, koji ne trpi drukčija mišljenja, koji zna biti prost, vulgaran i bahat, ali, koji je taj klub doveo u red.

Divljak i baraba

On je beskrupulozno skršio svaku opoziciju i najbenigniji protest, nitko se ne usudi podići glas protiv njegovih metoda, njegova pozicija je betonski jaka čak i kada se bori za opstanak. U Maksimir više ne dolaze Jerković, Zajec, Kranjčar, Prosinečki, Boban ili Šuker jer je tamo Mamić, jedna nova vrsta menadžera, spretnog trgovca, uvijek spremnog za vitlanje medijske prašine, sve pod geslom “nek' se piše, pa makar i dobro!” Ali, taj arogantni “divljak i baraba” vratio je dugove koje su nagomilali bivši predsjednici i direktori, preživio je pad u Ligu za opstanak, iz temelja promijenio klupsku filozofiju i sada je na putu stvaranja Dinama, kojega će i Europa respektirati. Mamić je Dinamovoj momčadi promijenio krv, a klubu fasadu. Nije to više fini, uglađeni, aristokratski klub, za koji navijaju “zagrebački obrtniki i činovniki”, te zadrti Zagorci, Slavonci i Hercegovci, klub koji je naučen na neuspjehe kao magarac na batine. Danas je to uređen klub, koji će dugo vladati hrvatskom nogometnom scenom. I dok Hajduk sve više naginje amaterizmu, kao da je nekome ili nekima stalo da potone što dublje, a Rijeka tek postaje netko i nešto u hrvatskim nogometnim okvirima, Dinamo je napokon isplivao iz “nabujalih virova”. Zahvaljujući Mamiću.

Nisu u krivu oni koji kažu da je on od Dinama napravio obiteljski biznis, da je Dinamo njegova agencija, da bi se klub trebao zvati Mamić United. Ali... Taj isti Mamić je modernizirao klub, doveo trenera koji zna proizvesti uspjeh, doveo je i igrače koji znaju pobjeđivati. Htjeli mi to priznati ili ne, pobijedio je i - publiku! Onu istu publiku koja mu je vikala “Mamiću odlazi” i grubo ga vrijeđala, ta publika danas Mamiću jede iz ruke. Pobijedio je i letargiju, ljudi više ne okreću Dinamu leđa, u Maksimir se opet dolazi, makar se na maksimirskim tribinama osjećate kao u seoskom štaglju. No, i to će Mamić i Bandić “pozlatiti”.

MAMIC UNITED

U predvečerje Dinamovog trijumfa veći dio kolumne, koja je trebala biti erupcija plavog zadovoljstva, morao sam posvetiti Mamiću. Zašto njemu, a ne Kužeu, Da Silvi ili Modriću? Jer, Mamiću se “dere koža” nakon svakog grubljeg glagola, a glagoli mu doista znaju biti neotesani. Kada pljusne “špijuna zvanog igla” ili uhvati za uho direktora suparničkog kluba, onda je to “roba” za naslovne stranice i fenomenološke rasprave. Pa kada je već tako, onda je i ovo njegov naslov, njegova pobjeda, ostali su ionako samo - servis. I Kuže, i Bošnjak, i Da Silva, i direktor Vrbanović i šefica računovodstva i oružar Cvrk, svi su oni samo jako dobro plaćeni elementi Mamićeve vizije. Pa ako je jedan Milanov scudetto nazvan Bobanovim, ova Dinamova titula može se nazvati - Mamićevom.

Na sve Mamić ima odgovor, samo jednu stvar skriva kao zmija noge. Sve ovo što čini skupo je k'o sam vrag. Vidi se da su Dinamu puni džepovi, ali Mamić kaže: “Sve ću vam reći, samo ne pitajte odakle nam lova!” Ne vjerujem da Bandić baš toliko daje, jer, Bandić zna da bi za futranje Dinama lovom mogao i odgovarati, jer, to je lova poreznih obveznika, od kojih bi mnogi radije taj novac ulagali u novu bolnicu ili metro, nego u - europski Dinamo.

Odani navijači

Nakon što utihnu navijačke trube i naslov se zalije u Dinamovim utvrdama po raznim kvartovima, Mamića čeka novi posao, plasman Dinama na euro-scenu. On je davno krenuo u potragu za igračima europske klase, ali, zasad je našao samo Davora Vugrinca. Naravno da “Vuga” neće biti dovoljan za dug život u Europi, Dinamovoj opsesiji. I zato Mamić bjesomučno trči za nogometnim veteranima, uvjeren da ga samo iskusni igrači mogu održati na površini. No, kupujući “staru kramu”, Mamić griješi. Jer, da nisu za rezalište, svo to “staro željezo” bilo bi u Kataru i bralo dolare, jer se u Kataru najbolje plaća na svijetu. Ili bi se grebli za angažman u Middlesbroughu, zadnjoj stanici isluženih nogometaša.

Ne znam trebaju li mu Claudio Lopez ili Jens Nowotny, koji će razoriti ionako načete odnose u svlačionici. Oni će doći u Zagreb samo ako ih Dinamo astronomski plati i to bi unijelo nemir među igrače. Ma tko došao, Dinamova igra će i dalje ležati na leđima Luke Modrića ili Eduarda da Silve, koji će, u odnosu na Lopeza ili Nowotnyja igrati za sitniš. No, sve su to Mamićeve brige, kao što je i klub njegov. Međutim, titula pripada navijačima, koji su zavrijedili da im igrači bace svoje medalje.

Nikada, ali baš nikada Maksimir nije tako fanatično navijao za svoj klub kao ove sezone. Nisu to više oni cinični birtijaški “filozofi”, koji brundaju i kad Dinamo gubi i kad pobjeđuje, to je nova generacija navijača kojima je Dinamo i tata i mama i ručak i večera. Fascinantna je njihova odanost, a još je fascinantnije da je jedna razjedinjena grupa postala disciplinirana navijačka vojska...

Brazilci otkrili janjetinu i mladi luk

Kada Englezi govore o Hrvatskoj, kažu da je poznata po salati od hobotnice i janjetini. I brazilski nogometaši na privremenom radu u Zagrebu, otkrili su - janjetinu na hrvatski način. I prošle nedjelje bili su na ručku u restaurantu “Domagoj” i slistili nekoliko kilograma “s kapulicom mladom”. Redoviti na tom hrvatskom specijalitetu su Anderson Costa, Carlos, Junior i Etto, izostao je samo Eduardo da Silva. No, nije riječ ni o kakvoj napetosti među Brazilcima, Eduardo je naprosto obiteljski tip i nedjeljni ručak je obvezatni obiteljski ritual.

T. Zidak, Jutarnji list, Iz Maksimirske sume, 06.05.2006