CIOLOŠKI FENOMEN IZA ODLIČNIH REZULTATA DINAMA KRIJE SE KONTROVERZNI IZVRŠNI DOPREDSJEDNIK ZDRAVKO MAMIĆ

Čovjek koji tuče svoje protivnike

INCIDENTAN TIP Geneza iščašenog ponašanja datira od natjeravanja Šoića, potom su uslijedile prijetnje policiji, tučnjava s Ćirom, transfer Olića, kojemu je prethodila vožnja u gepeku, fizički obračun s Miljenkom Mesićem, prijetnje smrću Ćiri Blaževiću, sve do prošlotjednoga gađanja novinara

piše Mladen BARIŠA

Dinamo je prošle sezone igrao atraktivan nogomet. Razvidno okruženju u kojemu je nastao, tj. u Hrvatskoj ligi. U Maksimiru se moglo vidjeti i poteza i golova. Josip Kuže je sklepao i momčad dostojnu naslova.
Svejedno, Dinamove je utakmice prosječno promatralo jedva pet tisuća gledatelja. U kontekstu populacije grada Zagreba (koji s prigradskim prstenom ima milijun stanovnika) to je svega 0,5% stanovnika. Ili pet promila! Ako nekomu to bolje zvuči.
Sociolozi se trude i pišu disertacije o nekakvom ratu navijačkih plemena "purgera" i "tovara". Barem s aspekta metropole možemo konstatirati promašenost teme. Jer grupacija od (ili s) pet promila marginalna je skupina. Intrigantnijim se pothvatom čini potražiti odgovor na pitanje: zašto se Zagrepčani ne poistovjećuju s današnjim Dinamom?

Sam sebi protivnik

Jedan od razloga neprijeporno je posvemašnja nezainteresiranost za globalnu razinu kvalitete hrvatskog nogometa. No, ima i drugih čimbenika zbog kojih purgeri govore: Nije to moj Dinamo!
Zapravo danas samo jedan čovjek može reći — Dinamo je moj klub. Riječ je, dakako, o Zdravku Mamiću. Čovjek je stvarni gospodar Dinama. S fiktivnom funkcijom. Postoji li ijedan klub na svijetu u kojemu je glavna faca — izvršni dopredsjednik?
Nitko Mamiću ne može poreći zasluge za Dinamove posljednje uspjehe. Niti ambiciju stvaranja moćnog kluba. Niti ljubav prema Dinamu. Premda će neki Mamićeve osjećaje spram maksimirskog kluba pronaći u koristoljublju. I menadžerskom porivu koji izvršni predsjednik Dinama danas odrješito poriče.
Mamićev problem nisu navijači. Niti novinari. Niti sportski rivali. Čovjek zapravo ima samo jednog osvjedočenog neprijatelja. Zove se Zdravko Mamić. Jedino njega Dinamov dopredsjednik nikada nije uspio nadvladati. Niti obuzdati.

Zašto navijači bježe sa stadiona

Popis Mamićevih ekscesa zahtijevao bi posebno izdanje naše tiskovine, jer geneza iščašenog ponašanja maksimirskoga glavnog junaka datira iz vremena kada ga je Ćiro Blažević predstavio (ponajprije sportskoj) javnosti.
Od tada se Mamić spominje kao akter najrazličitijih incidentnih situacija — od natjeravanja Josipa Šoića preko "maksimirskog plota", pa prijetnje policiji u Teslinoj ulici, tučnjave s Ćirom Blaževićem u prostorijama kluba, opet prijetnje novinarima, sudskim izvjestiteljima, famoznog transfera Ivice Olića, kojemu je prethodila vožnja u "gepeku" igračeva menadžera, fizičkog obračuna (uz uporabu štake) s Miljenkom Mesićem, pročelnikom gradskog Zavoda za planiranje, prijetnje smrću Ćiri Blaževiću... Pa prošlotjedni, za Mamića, benigni ispad kada je vratio u momčad Brazilca Andersona i pritom povikao:
— Boli me k.... što će trener Kuže reći!
Ili prošlotjedno gađanje novinara soljenkom nakon pijanke u Panevežysu.
Zašto bi poslije svega izrečenog i objavljenog nekoga trebalo čuditi što se na tribinama maksimirskog kolosa okupi jedva pet tisuća ljudi. Mamićevih navijača. Ostali se očito ne nalaze u toj priči. Oni valjda nisu niti bitni. Jer, vjerojatno i za njih Mamića boli k....!