 |
 |
| Zdravko Mamić (+ Kliknite na sliku za uvećanje ) |
 | Lijepo se osvrnuti iza sebe i baciti još jedan pogled na proteklu subotu. Dinamove bebe predvođene iskusnim vukom u profesorskoj koži prošle su pakao, bacile Rijeku na koljena te na hridi Kantride zabole plavi stijeg. Ti su mladići s pravom željni dokazivanja, a nadimak Dinamove bebe nimalo ih ne vrijeđa. Naprotiv, jer iskustvo će doći, a oni igraju nogomet i uživaju u svojoj mladosti i drskosti
Piše: Zdravko Mamić, Dinamov izvršni dopredsjednik
Što da nismo pobijedili, da smo položili oružje bez ispaljena metka, što bi se dogodilo da smo u posljednjih pet minuta primili tri pogotka? Moj je odgovor – ne bi se dogodilo ništa! A budućnost Branka Ivankovića? Vrlo izvjesna, ostao bi tu gdje je danas, jer s ovim sam ljudima spreman ići i u pakao, ako treba. Uoči utakmice na Kantridi odlučio sam: u slučaju poraza izaći ću pred novinare i objaviti svijetu da je moja vjera u njih neograničena. Davno sam naučio da se utakmice dobivaju vjerom u ljude, a oni koji me dobro poznaju znaju da se samo dobrih ljudi nikada ne odričem. S ovim Dinamovim bebama i pouzdanim trenerom idem i na kraj svijeta, i u dobru i u zlu, i u porazu i u pobjedi.
A sada, vrijeme je za najbolje u hrvatskom nogometu, dolazi utakmica svih utakmica. Dolazi Hajduk i derbi koji će odrediti daljnji tijek prvenstva. Na početku ću vam pokušati približiti ozračje u klubu i pokazati s kakvim oduševljenjem očekujemo taj dan. Možda se nekome neće svidjeti moja usporedba Hajduka s glinenim golubom, a moram vam priznati, danas se ne sviđa niti meni, jer sam otišao predaleko i pogriješio. Naime, glineni golub ponekad izbjegne zlu sudbinu, sreća ga pomiluje i on sretno sleti na mekanu zemlju. Hajduku se to sigurno neće dogoditi, te će se razbiti na maksimirskom travnjaku, što će biti početak kraja njihovim nadama u osvajanje prvenstva.
Ovi dečki u modrom su rođeni pobjednici. Da, zaista su bebe kojima još uvijek kao da duda viri iz usta i strši s lica s kojih ne silazi osmijeh. Puni su života i poleta, neiskvareni i spremni na odricanje. To su igrači kakve obožavam, a Branko Ivanković pretvara ih u najbolje od najboljih. Pogledajte ih kada proslavljaju pogodak ili, još bolje, pogledajte lica ljudi koji ih gledaju i bit će vam sve jasno. Njihova je misija da šire veselje i oni to sa zadovoljstvom i čine. Da, koliko god to otrcano zvučalo, ne mogu to reći drugačije: Dinamo proživljava renesansu, na svakom polju.
Sjećam se godina kada su nam pokušavali prodati bratstvo i jedinstvo, hvala Bogu da je tomu kraj i da se tih vremena sjećam bez nostalgije. Danas se ponovno rađaju neke ideje o pomirbi, ali ovaj put ne južnoslavenskih naroda, već sjevera i juga Hrvatske, kao da smo u ratu, pa nas treba miriti. Stanimo na loptu, govorimo o nogometu. Dinamu nema ništa slađe od pobjede nad Hajdukom, i obratno. Treba se boriti protiv nasilja, huliganizma i primitivizma na stadionima, a ne protiv sportskog, zdravog nadmetanja.
Za većinu loših stvari na našim stadionima krivi su kućni odgoj i prepuštenost ulici. Za kažnjavanje nesportskih poteza na tribinama odgovorna je pravna država, a žute i crvene kartone dijeli njezin represivni aparat, i tako to treba biti. Ja ne mrzim Dalmaciju, naprotiv, obožavam je. Obožavam more, obožavam Split (i Splićanke), Hvar, Mišu Kovača, zalaske sunca, obožavam sjećanje na lude ljetne provode i, naravno, obožavam proslaviti pobjedu protiv Hajduka. I zbog svega toga ne treba mi pomirba i novo, samoproglašeno 'bratstvo i jedinstvo' s nečim što volim svim srcem.
Vjerujem i u vas, Dinamove, ali i naše goste, Hajdukove navijače. Dođite na stadion i veselite se igri, poderite glasnice i neka vam na odlasku kući bride dlanovi od pljeskanja lijepim sportskim potezima.
Svoj je poznati govor Martin Luther King započeo riječima: 'Ja sanjam…' Poput ovoga vođe za prava potlačene manjine, tako i ja sada sanjam, sanjam prekrasnu večer, stadion ispunjen do posljednjeg mjesta, svi su obučeni u plavo i sve je jedna prekrasna slika. San koji će se, nadam se, u subotu pretvoriti u stvarnost. | |