Ja se sjećam jer sam bio na jugu. To je bio mislim 30.11.1989. godine.

Boban je negdje u 15-20 minuti dobio neposredno crveni karton zbog prigovora sucu nakon oštrog prekrašaja nad njim. Dinamo je još osim te stative i onog bez veze poništenog gola imao i 100%-totnu priliku kad je   Mladenović bio sam oči u oči s vratarom Zvezde pa je na kraju loptom pogodio njega na zemlji. Ta Zvezda u toj sezoni je bila jača od one koja je u narednoj sezoni osvojila kup prvaka jer su u njoj igrali Mrkela i Stojković, kraj Pančeva, Savičevića i Prosinečkog. Prvenstvo nismo osvojili zbog lošeg Kužeovog vođenja momčadi. Mladenović je trebao biti bliže protivničkim vratima zbog svoj jakog i preciznog udarca a BObanov vodonoša. Soldo je trebao igrati u prvih jedanaest a ne da ga Kuže vrati u tadašnji Inker. U napadu nam je sigurno trebao neki brži igrači od Shalle koji je bio prespor.

 

Ladić je u DInamo počeo braniti u sezoni 1986/87. Prvih 9 kola u toj sezoni je branio fantastično, a njegova najbolja utakmnica je bila ona protiv Partizana kad je obranio elver Čapljiću tako da je skinuio jaku napucanu loptu koja je išla ravno uz stativu poluvisoko. Međutim, tada je bila neka stanka radi priprema reprezentacije te je Ladić čak tamo bio i pozvan kao jedan od vratara na koje se računa. Na tim pripremama ga je svojim vizijama totalno zbunio Katalinić, tako da se Ladić u Zagreb vratio bojažljivi i nesiguran. To se odrazilo na njegovom branjenu pa je počeo primati pacerske gole iz slobodnih udaraca zbog loše postavljenog živog zida ili ili krivih procjena kod istrčavanja. Ubrzo se s odsluženja vojnog roka vratio Ranko Stojić koji je  zamijenio Ladića te branio do kraja te sezone. U idućoj sezoni na dinamovim vratima su se izmjenjivali nova talentirana dinamova akvizicija Miralem Ibrahimović te veteran Vlak. Vlak je u toj sezoni imao labuđi pjev u utakmnici s Zvezdom kad je poskidao nekoliko zicera i omogućio tijesnu pobijedu DInam rezultatom 1:0 pred prepunim Maksimirom. Ta utakmnica je ostala u sjećanju i zbog onog Škorinog sombrera preko zvezdinog stopera te kasnijeg plasiranja lopte u mrežu za konačnih 1:0 iz valjda jedine šanse koju je DInamo imao u toj utakmnici. Uglavnom, Ladić je živnuo tek u idućoj sezoni kad se opet ustalio na golu Dinama. Ladić je bio nepredvidiv. Kod njega nije bilo sredine, branio je ili fenomenalno ili je primao pacerske golove kao vratar neke seoske vatrogasne momčadi. Nedovoljno mentalno uravnotežen da bi se za njega moglo reći da je u Dinamu bio vratarska veličina poput Monsidera, Irovića, Škorića, Dautbegovića,  Stinčića te u nekim trenucima čak i Vlaka.

 

Dautbegovića se sjećam nažalost tek iz vremena kad je kao vetaran nakon odlaska iz DInama branio u Sarajevu. No, gledao sam na tv-u bezbroj puta one njegove obrane jedanaesteraca u polufinalu kupa protiv Partizana u Beogradu 1969. godine. To su stvarno bile fenomenalne obrane. Nadao sam se da će mu sin biti isto tako veliki vratar kao što je to bilo slučaj kod Stinčića čiji je otac bio dobar vratar Hajduka. Međutim, od njegovog sina nije bilo ništa.

 

D!!!!!!!!!!!!!!!!1

Ma pusti te članke u DInamu s raznoraznih web stranica.

Ove spike su mi puno bolje

 

 

 

ja se sjecam jos one velike zute zastave i vikanja HASK a batina koje sam popio od strica kada sm se vratio kuci

stric me uhvatio na foru kao di si bio, ja mu velim na rodjendanu kod jedne cure a on meni nemoj me zayebavati kada si bio na tekmi a ja uporno nisam nisam a on meni nemoj me zayebavati kada sam te vidio na TV-u a ja stvarno sam bio na TV-u

 

Kod mene je bilo ovako. Ja bih se spremao na tekmu u Beograd ili SPlit,ali bih roditeljima rekao da idem na neki rođendan u vikendicu kod prijateljice i tražio ih da mi daju neku lovu. Naravno, stari bi znao da ležem i ne bi mi dao ništa. Međutim, imam puno rođaka u SAD-u, a dva pokojna strica su živjela u Njemačkoj, tako da sam imao solidnu ušteđevinu u devizima pa sam išao di sam god htio. Te žute zastave se uopće ne sjećam,ali se sjećam provođenja kroz zvedin salon nakon utakmnice. Tamo me malo bilo strah da me ne odvuku u neki mračan kut i daju Cvetkoviću i Đajiću da me našilje. Oni su bili poznati predstavnici bg gay miljea, a ne samo nogometnog.