Ja u ovom Dinamu još uvijek nalazim neke uspomene, uspomene koje idu od djetinjstva. Huk punog Sjevera, onaj odvratni smrad wc-a na spomenutoj tribini, rivalstvo sa tovarima, boja, grb... Šokota koji uklizava pod Jug sa ''uvijek kontra Splita'', pive sa frendovima prije i poslije tekme, bacanje šalova konobaru da ih sakrije dok ne prođu kornjače... nije sve pohvalno ali bome, bili smo živi i srca su nam kucala samo plavo.

Sada se nađem na Istoku sa dedom i plavabaladom i kak je rekao plavac, ribari nam zabiju gol i nitko se ne živcira. Prije bi cijela tribina skočila i stadion bi preplavila salva zvižduka, sada samo opsujemo i gledamo dalje. Nešto se izgubilo, nešto je u nama umrlo. Ne do kraja ali trebat će desetljeća da se sanira ova psihička šteta koju su nam počinili i koju smo si u jednu ruku i sami počinili.

Ali opet ću otići na tekmu, radi ljudi, radi neke nostalgije... od 12.7.2015. nisam navijao niti ću vjerojatno navijati još dugo vremena ali negdje duboko, duboko u meni mi nikada neće biti svejedno. I ne, nikada neću navijati protiv Dinama. Mogu pljuvati po njemu, mogu plakati nad onim što je postao ali neću, ne mogu, ne želim navijati protiv. Nemam to u sebi. 

Kao dugogodišnja bivša koja je od tebe napravila majmuna i ostavila te, i možeš biti bijesan i u birtiji reći ''nek crkne kuja'' ali da joj netko skine dlaku sa glave spojio bi ga sa betonom.