
Sastanak u banskim dvorima na temu navijača, okupio je takvu svitu,
da je samo osobno Ban nedostajao. Ovakvi sastanci užeg kabineta su
inače vidljivi samo u predratnim i ratnim situacijama, ali ovog puta je
razlog sastanka puno gori i ozbiljniji. Nogometni navijači!
Povod je strašan, navijači nama suparničkog kluba su se drznuli
izraziti nezadovoljstvo zbog dolaska njima ne baš dragog igrača. A što
su trebali napraviti, pognuti glavu i prihvatiti moderni nogomet u
kojem igrač ljubi dva grba na dresu, prodaje se najvećim rivalima,
prodaje se čak i tuđim reprezentacijama? Trebali su kupiti kokice i
coca-colu, platiti kartu i praviti se da im je svejedno? Ako su svi
zaboravili na sportske ideale, navijači nisu. No dobro, napisali su par
grafita, izveli jednu lutkarsku predstavu. Sasvim dovoljno za hitnu sjednicu Vlade.
Prije par godine trener našeg najvećeg kluba je izbatinan gotovo do
smrti od strane nogometne mafije. Menadžer nekolicini naših najboljih
nogometaša je osuđeni ubojica, koji je zbog ubojstva odležao 9 godina,
od ukupno 12 na koliko je osuđen. Pomilovan je prije isteka kazne od
strane tadašnjeg hrvatskog predsjednika. Jedan naš reprezentativac se
vozio u prtljažniku automobila i pod prijetnjom potpisao za jedan naš
klub. Sportski direktor Hajduka je čovjek kojem još uvijek traje
kazneni progon za financijske malverzacije u istom tom klubu, a proces
lagano klizi u zastaru. Državni tajnik za turizam i dugogodišnji
predsjednik Hajduka, vozi se preko granice s “dečkima s Knežije” i biva
zadržan od policije u vrijeme hapšenja. Zbog kockarskih dugova, u zrak
lete automobili trenera jednog od naših klubova. Najveći nogometni
menadžer u zemlji pronađen mrtav ispred svoje kuće, likvidiran hicima
iz vatrenog oružja. U loži našeg kluba sjede osuđeni ubojice i ljudi
optuženi za udruživanje u kriminalnu organizaciju. Igrači snimaju svoje
menadžere koji im prijete “propucavanjem koljena”. Očevi prodaju djecu
u rivalske klubove zbog dugova i reketa. Da ne nabrajamo
dalje, jer i tako su ovo sitnice. Nedovoljno za sjednicu klupske
skupštine, a kamoli dvorsko okupljanje u Banskim dvorima.
Kolike
su šanse da stvari zapravo stoje ovako: Državi je puna kapa da im neki
tamo navijači prave probleme pred izbore, smjenjuju predsjednike
klubova namjenjene za buduće ministre, stvaraju 30.000 nezadovoljnih
potpisa u izbornom tjednu, otvaraju oči javnosti raznim priopćenjima i
dokazima o korupciji, a usput ometaju im financijske sponzore u dnevnom
prikupljanju sredstava? Ili jednostavno predstavljaju opasnost za
utišanu državu korupcije i kriminala, u kojoj se nitko ne buni, jer su
svi koji vide “podmazani”?
Ta država se ne usudi ni sama uhapsiti svoje kriminalce, već ih hapse susjedne države u dogovoru tajnih službi.
Vi procijenite.
Problem s pravim navijačima je da su nepotkupljivi. Navikli su
trošiti svoj novac za ideal, a ta “ružna navika” se teško mijenja. Ono
što bi se Dvori morali prisjetiti je da su sve države, institucije
vlasti i kapitala, političke stranke i njihove marionete - uvijek
gubile ratove protiv navijača. Trebali su do sada naučiti, i kad nam od
udaraca pognu tijelo, nikad nam neće saviti kičmu. Mi smo tu iz ideala,
nismo plaćeni i nismo instruirani, nama nitko ne upravlja osim čista
srca i želje da sačuvamo ono što nam je ostavljeno da sačuvamo.
Navijači su palili jugoslavensku zastavu, navijači su prvi krenuli
braniti domovinu, navijači su rušili i režimske vlasti u modernoj
Hrvatskoj, a u krajnju ruku, uklanjali su i nečisto tkivo iz svojih
klubova. Nitko ih za to nije plaćao. Korak po korak, i kad nas je
deset, još uvijek ćemo stajati na crti.
SAMO ČISTO SRCE - I NIČEG SE NE BOJ!
Bravo Torcida