Petnestog svibnja bit će deset godina kako pišem kolumnu o jednom nogometnom klubu i jednoj nacionalnoj momčadi. Glavni likovi “maksimirske šume” su jedan nogometni trener, fenomen koji je pobijedio i Guusa Hiddinka (Ćiro Blažević), jedan predsjednik koji je za samo četiri godine uspio postati i najuspješniji i najomraženiji (Zlatko Canjuga), najuspješniji, ali i najkontroverzniji Dinamov direktor (Zdravko Mamić), koji je ispred malog “d” uspio izbrisati rečenicu: “Ako vam je užasno loše, znajte da je nekome još gore. Dinamu!” Deset godina pišem o jednom nogometašu koji mi je ostao vječiti ljubimac i slabost (Velimir Zajec), a gomilu tekstova sam posvetio i zagrebačkom Beckhamu kojega se njegov grad odrekao (Niko Kranjčar). Pišem o jednoj navijačkoj, nikad pokorenoj grupi (BBB), o jednom transparentu koji simbolizira Dinamov pokret otpora (Dinamo svetinja) i o najružnijem stadionu na svijetu, koji treba što prije srušiti (Maksimir).
Moja je žena zmaj s Borongaja. I trpi me
Već deset godina gradim u Maksimiru “Potemkinovo selo”, iluziju o europskom Dinamu, iako taj klub prije zaslužuje predznak “perilica novca” nego europski. I zato što sam ostario uz jednu lažnu nadu, koju nikako ne uspijevam pretvoriti u istinu, smatram svoj život promašenim. Možda je tu bilo i svijetlih trenutaka, “dok je španal Lamza”, ili dok sam uživao u Zajecovim slalomima, dok je osamdesetdruge padala Zvezda (3-0), dok je Dinamo drobio Partizan (5-0), dok su Robert Prosinečki i Silvio Marić uvodili Dinamo u Ligu prvaka (Celtic, 3-0) i dok je Alex Ferguson, nakon Dinamovih 0-0 na “Starom Traffordu”, iskapio dupli viski od jada...
Nikad neću napisati knjigu “mojih 100 žena”, ali se zato brošura “mojih 100 flaša viskija” već tiska u petom izdanju. Ipak, nisam pijandura kao Paul Gascoigne, nisam postao ni nogometaš, jer nisam bio talentiran kao Cico Kranjčar, ni veliki novinar kao Neven Bertičević, moj žurnalistički uzor i najbolji novinarski poznavatelj sporta u Hrvata. I po pitanju žena uglavnom sam gađao “stative” - prva žena me ostavila zbog učitelja tenisa (imao sam nešto slabiji bekend od njega), a druga, zmaj s Borongaja, još me trpi. Zašto - to je naša mala tajna! Imao sam privilegiju da sam vidio gotovo sve Šukerove golove uživo, da sam satima sjedio za istim stolom s Veselkom Tenžerom, da sam pola svijeta obišao s najpoznatijim hrvatskim “škljocalom” Dragom Soptom, iako - najljepše sate proveo sam s Ericom Cantonaom. Sjedili smo na večeri u Buenos Airesu nakon Maradonine oproštajne utakmice i nismo progovorili niti jednu jedinu riječ. Savršeno smo se razumjeli. On je prezirao novinare, a ja - Francuze!
Od moje prve kolumne “Kako se Croatijom upravlja iz predsjedničkih dvora”, stvari se nisu bitno promijenile. Tada je klubom upravljalo pet Tuđmanovih prstiju; Zlatko Canjuga, Ćiro Blažević, Mirko Novosel, Branko Laljak i Vlatko Marković. Danas ruka ima samo dva prsta, Zdravka i Zorana Mamića.
Doba NK Croatia
U doba mojih prvih kolumni nije bilo Dinama, ali se momčad pripremala u La Mangi i hotelu Hyatt, u Čileu su se igrači budili uz šum valova Tihog oceana, karantene su bile u dvorcu Bežanec, a klub (NK Croatia) imao je 95 godina. Danas ima 64 ili po službenom memorandumu 98. Himna “i u nebo s njim” je bila zabranjena, policija je u evidenciji imala 59 navijača pod kodnim imenom “Soroševi plaćenici”, razmišljalo se o stranom treneru i tiho spominjalo Fabija Capella. I igralo se u - Ligi prvaka! Tako je to bilo dok su “japa bili živi”, dok je lovu nabavljao Suad Rizvanbegović i dok je prvi čovjek kluba bio profesor marksizma. U Dinamu uvijek vlada ista shema; jednom je počasni predsjednik narodni heroj (Marko Belinić), drugi put predsjednik države (Franjo Tuđman), treći put gradonačelnik Zagreba (Milan Bandić). Hoće li to ikad biti - nogometaš?
Moj heroj je ChurchillGdje su danas moji heroji iz prve kolumne? Moj omiljeni trener Ćiro Blažević je izbornik Bosne i još uvijek sanja “da bude trener Zvezde” (ili Srbije), Velimir Zajec, jedini hrvatski trener koji je bio u Premiershipu, živi povučeno na selu u Draganiću, a Zlatko Canjuga je vrlo uspješan biznismen, živi u tišini, kao bubreg u loju i bježi od intervjua kao vrag od tamjana. O Novoselu se pišu knjige i snimaju filmovi, Niko Kranjčar i dalje gospodski šuti o svinjarijama koje su mu napravili u njegovu rodnom gradu. Dinamo i dalje živi na europskoj margini, Zdravko Mamić se bori s vjetrenjačama, BBB dižu glas protiv Zakona o navijačima, transparent “Dinamo svetinja” sada visi na sjevernoj tribini, a stadion je jednako ružan, zapušten, smrdi i služi jedino političarima kao propagandni plakat uoči lokalnih izbora kako bi napokostili Milanu Bandiću. Što se Europe i stadiona tiče, u Zagrebu je još na repertoaru mjuzikl “Obećanja, obećanja”.
Winston Churchill je jednom rekao: “Novinarstvo je divan posao koji treba što prije napustiti!” A sve koje pitate - što biste bili da se ponovno rodite, svi kažu - bio bih isto, ništa ne bih mijenjao! Lažu! Da se ponovno rodim, sasvim sigurno ne bih bio ni novinar, ni dinamovac. Niti jedna od te dvije stvari ne mogu vas učiniti sretnim! Zamislite još jedan cijeli život slušati tolike laži i još jednom proživjeti sve Dinamove poraze!
Šarmatni nogomet domaćih dečki
Stručna politika u Maksimiru danas je spoj “duha osamdesetdruge” i globalnih zahtjeva. Domaći dečki i super kvalitetni stranci! Takvu politiku davno je zacrtao i Manchester United, u momčadi uvijek mora biti 50 posto igrača poniklih u vlastitom pogonu. Pamtim generaciju Davida Beckhama, Garyja i Phila Nevillea, Paula Scholesa...
I Dinamo ima “Grupu Old Trafford”, grupu koja je baš u “Teatru snova” napravila prve korake i svijetu objavila rijetku nadarenost. Lovren, Tomečak, Havojić, Kramarić, Pivarić predodređeni su da budu nove Dinamove zvijezde, “nestao” je samo Sandi Hudorović. Milan Badelj kasnije se pojavio, a Andrej Kramarić bi za godinu dana trebao biti nova Dinamova maskota.
“Iduće sezone od 24 profesionalca u kampu Krune Jurčića, desetorica moraju biti iz Dinamove omladinske škole”, zaključak je maksimirskog rukovodstva i takvom stavu treba zapljeskati. Jer Dinamo nikad nije igrao šarmantniji nogomet nego kad su ovdje igrali Mlinarić, Kranjčar, Zajec, Dumbović, Cerin, Deverić i Boro Cvetković. Pojačavali su ih Hadžić, Krnčević, Mustedanagić ili Bručić, iz velegradskog podsaveza isplivao je Bračun. Danas dolaze Brazilci, Argentinci, Česi i Afrikanci jer je ozbiljan europski klub nezamisliv bez njih.
|
Prvenstvo se lomi u Šibeniku
Šibenik je najvažniji test za Krunu Jurčića, tko prođe Šubićevac, “ide u nebo”. A Kruno Jurčić, iako ne sjedi dugo na Dinamovoj klupi, već je osvojio srca i svojih profesionalaca i navijača, što njegovim prethodnicima nije polazilo za rukom.
Dinamo pod njegovim ravnanjem igra vrlo moderno, sjetimo se samo drugog gola protiv Rijeke, akcija koju su odigrali Slepička, Sammir i Badelj bila je “a la Barcelona”.
Narod je prepoznao majstorstvo i pljeskao, posebno Sammiru, koji je u svemu nadvisio riječkog Palestinca, Anasa Sharbinija.
Sammir, koji je napokon došao u formu, trebao bi biti i najjači Dinamov adut u Šibeniku, gdje se lomi prvenstvo. Kao što će Hajduk “pasti pod križem” na Kantridi ili će ostati uspravan i u igri.
Puno toga ovisi o Dragi Gabriću i Nikoli Kaliniću, kao što Dinamov rezultat i titula leže na leđima Sammira i Mandžukića, ali sve češće i Milana Badelja.
|
Dinamo više nije outlet trgovina
Ovog ljeta neće biti velikih odlazaka iz Maksimira, Zdravko Mamić ni za kakve novce neće prodati Mandžukića, iako je pritisak menadžera iz inozemstva, posebno iz Njemačke, vrlo jak. No, ni 9,000.000 eura za ključnog Dinamova igrača, koji ima ugovor do 2013. godine, nije svota za kojom bi se u Dinamu polakomili.
Iz Dinama će dobiti dopuštenje za odlazak jedino Ivica Vrdoljak i Mirko Hrgović, i to u slučaju da ponuda bude povoljna za Dinamo. Možda bi ispisnicu mogao dobiti i Etto, možda i Mathias Chago, ali kako nemaju previše utakmica u nogama, sumnjamo da će biti interesa... |