jest, dobar clanak Packa
-----------------------------------
No, hoće li sve to Halilhodžiću biti dovoljno za uspjeh s Dinamom? Hoće
li u klubu biti dovoljno strpljivi? Hoće li Mamić(i) dopustiti da Vaha
bude apsolutni gazda svlačionice, jedini čovjek koji bira momčad,
jedini koji galami u svlačionici? Hoće li se njemu ispunjavati želje,
ili će ih on ispunjavati Mamiću?
Dosadašnja povijest sugerira da se Mamić kod niti jednog trenera nije
odrekao svojih utjecaja na svlačionicu. Dosadašnja povijest sugerira da
Mamić nema strpljenja s trenerima. Dosadašnja povijest sugerira kako ni
Halilhodžiću neće biti lagano balansirati između Mamića, medija,
javnosti, momčadi, realnih i nerealnih ambicija kluba.
Zdravko Mamić je dovođenjem Halilhodžića pokazao mišiće kakve drugi
hrvatski klubovi mogu samo sanjati, uz djelomični izuzetak Hajduka. Isto
kao što čini prodajama igrača za desetke milijuna eura, kao što čini
dovođenjem igrača poput Ante Rukavine, Leandra Cufrea, Roberta
Kovača, Pedra Moralesa, Miroslava Slepičke. Nisu to idealne zamjene
za one koji odlaze, ali ipak su često klasa nedostižna ostatku HNL-a,
što uostalom i pet uzastopnih titula pokazuje.
Mamićev Dinamo je po tom koktelu milijuna i velikih imena, igračkih,
klupskih, trenerskih, daleko najveći igrač ne samo u Hrvatskoj, već i u
regiji.
No problem s Mamićevim potezima je taj što su često neplanirani, što su
često stihijski, što često nemaju veze s nekom strategijom nego su
krpanje rupa. Neplanirano se proda Mandžukić, pa se u zadnji čas kupi
Rukavina. Neplanirano nastane rupa na lijevom beku, pa se kupi Cufre
kada su kola već ispala iz Lige prvaka. Dovede se Zajec na nagovor
medija i javnosti, pa se onda sezona spašava dovođenjem etabliranog
trenera tri dana prije ključne utakmice sezone.
Mamićevi potezi bili bi puno svrsishodniji kada bi se unaprijed znalo
što se i kako želi postići, kada bi se kadar planirao unaprijed, a ne da
se krajem osmog mjeseca shvati ”hm, pa mi nemamo brzog stopera ili
kvalitetnog napadača”.
Zbog toga su i ti ozbiljni potezi – kakav je dovođenje Halilhodžića –
često plod neozbiljnog planiranja. Koliko je realno da Vaha u tri
dana čarobno promijeni sve ono što ne valja u igri Dinama, prvenstveno
defanzivnoj?
I na kraju, što to Dinamu kao klubu vrijedi kada je usprkos svim
uspjesima najomraženiji klub u gradu i u zemlji? Ne Dinamo kao Dinamo,
ali Dinamo kao Mamićev Dinamo.
Postoji stotinu načina kako objasniti mizernih 200 ili 300 gledatelja na
ogledu Dinama i Karlovca. Ali niti jedan nije dovoljno dobar, jer kada
podvučemo crtu – to je zaista smiješno za daleko najuspješniji hrvatski
klub u posljednjih pet godina, što znači da tu nešto ne štima.
I može Mamić za to optužiti puno faktora, najčešće medije, pa onda
plaćene navijače i tko zna koga sve ne. Ponekada će biti i u pravu, ali
mora se i sam zapitati – da li je učinio sve što može da taj imidž sebe i
posljedično kluba popravi?
Ne, štoviše, učinio je sve u svojoj moći da taj imidž bude što lošiji.
Ponašanjem, vladanjem, rječnikom i potezima nedostojnima bilo kojeg
pravnog subjekta, a kamoli institucije poput Dinama, doveo je klub do
točke gdje mora moliti navijače da pohode Maksimir.
Umjesto da navijači mole za ulaznicu više, kao što je u nogometnom
svijetu normalno...
