Vahid Halilhodžić: Moja životna priča (I)

Majka je htjela da budem inžinjer

U Francuskoj je nekada igrao a danas živi i radi kao trener jedan od najboljih centarfora koje je ova zemlja ikada imala. Vahid Halilhodžić je zvijezda u Francuskoj: njegova popularnost se mjeri stotinama datih autograma, te brojnim nastupima u najgledanijim TV-emisijama. U Lilleu, gradu u kojem je postigao trenersku afirmaciju, Vaha je u peterosatnom intervjuu ispričao skoro sve o sebi. U prvom nastavku priče nekadašnji odani Veležov navijač i bivši kapiten podsjetili su se vremena u kojem je Vahid, nepravedno zapostavljen od tadašnjeg vodstva reprezentacije Jugoslavije, igrao za klub koji je bio i ostao simbol dijela ove zemlje koji se zove Hercegovina

ije jednostavno opisati kakva je zvijezda Vahid Halilhodžić u Lilleu, gradu u kojem živi i čiji je klub pod njegovom dirigentskom palicom doživio neke od najvećih uspjeha u povijesti. Iz četvrtfinala ovogodišnje Lige prvaka izbacio ih je Manchester United jednim od onih golova u zadnjim sekundama koje uvijek postiže David Beckham. I ove godine su bili u trci za naslov, ali je stari vlasnik prodao klub poslovnim ljudima s Azurne obale koje je u toj priči, kako sam Vaha kaže, "više zanimao profit, a manje nogomet. Imali smo čvrst dogovor o tome da se igrači ne prodaju, da se još jednom napadne najjače evropsko takmičenje, ali nije išlo i ja sam se morao povući".

Jasno, Vaha je bio beskompromisan i kao igrač. Rijetki ljubitelji i poznavaoci pamte njegove početke u Veležu. U sedamdesetim taj je klub, simbol Hercegovine, koja je tada živjela u naizgled idealnom bratstvu i jedinstvu, imao vrlo dobru generaciju igrača koju je predvodio trio popularno nazvan BMV, što su bila početna slova prezimena najboljih igrača. Je li ikad ikome palo na pamet da su Duško Bajević, Enver Marić i Franjo Vladić bili Srbin, Bošnjak (tada se to zvalo Musliman) i Hrvat?

Ne, naravno, jer Velež je bio "crveni", socijalistički klub i takva je, uostalom, bila i boja njegovog dresa. Centarfor Duško Bajević je nekako bio "prototip" uspješnog socijalističkog sportiste. Nikad nije bilo jasno kako mu uspijeva ostati urednim i čistim (je li to bila samo iluzija tog vremena?) i poslije žestokih duela. Neprikosnoven u igri glavom, uvijek bi ostao savršeno počešljan, i to na desni razdjeljak, a ta frizura se najčešće mogla vidjeti u izlozima frizerskih salona odakle bi se smiješili manekeni neke od tvornica za proizvodnju šampona. Enver Marić, brkati golman, bio je, veli dalje priča, jedan od fizički najjačih igrača jugoslavenske prve lige. No, Mara je bio racionalan, što je za golmana (bilo) skoro nevjerojatno.

Ovdje se valja prisjetiti činjenice da s Hercegovcima stvar umije biti kompliciranija nego što u prvi mah izgleda. Pogledajte, recimo, Danisa Tanovića! Jeste li se ikad upitali kako jedan umjetnik može biti tako racionalan? Pa, naravno, riječ je o Nekome Ko Potiče Iz Hercegovine i to je najbolja osobina mentaliteta tog svijeta, pod uvjetom da je u pitanju "pravi" čovjek. Mara je, dakle, znao ostati "hladne glave" i u najtežim situacijama. I zato je bio veliki.

Franjo Vladić nije, iako je bio tip veznog igrača kakvima novinari i pisci u "ozbiljnim" književnostima pišu hvalospjeve. Plav, naizgled slabašan, s desetkom na leđima, zbunjivao je protivnike mogućnošću provlačenja lopte putem koji niko osim njega na stadionu ne vidi u tom trenutku. Franjo Vladić Kulje je svemu pristupao krajnje neozbiljno i to je bila njegova najveća manjkavost. Na kraju je ozbiljno shvatio samo svoje ime, a ono je, kao u nekakvoj lošoj replici grčke tragedije, bilo isto kao i ime čovjeka u čije se ime trebalo zaklinjati ako vas je, što bi rekli u Hercegovini, "zapalo" da ste Hrvat.

No, ruku na srce, taj Velež , a navijač sam tog kluba otkad znam za sebe, nikad nije bio do kraja moj. Možda sam za njega bio premlad, a možda je ta generacija u tom vremenu izgledala toliko "savršeno" da je čak i dječak mogao osjetiti da neke stvari očigledno ne štimaju. Moj Velež su bila njih dvojica - Baka i Vaha. I kao u dobrom filmu, izgledali su kao believer i disbeliever. Han Solo i Luke Skywalker. Butch Cassidy i Sundance Kid. Ljubiša Samardžić i Bata Živojinović, Newman i Redford, Che Guevara i Fidel Castro… Ostale izvolite dopisati sami.

Blaž Slišković, s bradom, naizgled potpuno nezainteresiran za igru, s očima koje su se jedva nazirale iz onih silnih dlaka što rastu po licu, vidio je sve što se na terenu događa. Jednom riječju - umjetnik. Drugi, jak na lopti, ne baš raskošnog znanja u mjestu, ali neko ko s voljom i instinktom iz tri polušanse zabija dva gola, uvijek nešto duže kose nego što je to bilo propisano, bio je - opet u jednoj riječi - realizator. Tandem koji je mogao sve, a koji je samo jednocifren broj puta nastupio u A-reprezentaciji Jugoslavije i koji je uspio pobijediti samo onda kad se znalo da Kup Maršala Tita ide u Bosnu ili u Hercegovinu.

U središtu grada, po čijoj biste arhitekturi na prvi pogled pomislili da se nalazite negdje u Belgiji ili Holandiji, a u koji se od Pariza superbrzim vozom stiže za malo više od sat vremena, postoji restoran "Bella Italia". Kao trener Lillea, Vahid je tamo išao poslije svake utakmice, a vlasnik restorana je zaljubljen u tri stvari: fotografiju, fudbal i, naravno, Italiju. Kolegi Milomiru Kovačeviću Strašnom gazda je odmah pokazao neke materijale o susretima fotografa koji se tu tradicionalno održavaju, Vahid je preporučio najbolje stvari s menija, tako da je "pokrivena" i Italija, a meni je "ostao" fudbal. Ta stvar se u početku Vahidove karijere, kad je po nagovoru brata Salema (tada afirmisanog igrača Veleža) počeo trenirati, uglavnom nije zvala nogomet.

Skoro peterosatni intervju je protekao tako da je svakih desetak minuta zvonio mobitel, na koji je Vahid ljudima iz jakih evropskih klubova govorio svoje uvjete za eventualni pristanak da vodi njihovu momčad. Tajanstven u odgovorima na pitanje "kojem će se privoljeti carstvu", Vaid Alilođik, kako ga zovu Francuzi, tokom je intervjua potpisao nekoliko desetina autograma, uključujući i one za poslanike gradske skupštine koji su pauzu zasjedanja iskoristili da vlasnika restorana upitaju mogu li prići stolu i zamoliti i danas vitkog Hercegovca za potpis.

I niko u Lilleu ne zamjera Vahidu što ide i svi su mu zahvalni za ono što je učinio. Tamošnji navijači su svjesni da je on oživio njihov klub, koji je u pedesetim godinama prošlog stoljeća bio uspješan, dva puta i osvajač Kupa. Nakon toga primat u regiji pripao je obližnjem Lensu, a tako je bilo sve do prije četiri godine, kada je Vahid preuzeo ekipu sastavljenu uglavnom od igrača za koje je u medijima i među fudbalskim svijetom vladalo mišljenje da nisu ni za sredinu tabele u Prvoj francuskoj ligi, a kamoli za nešto više.

Jedna od najpopularnijih emisija na prvom kanalu francuske državne televizije zove se Guignoles des Informations. Onima koji znaju šta je Spitting Image odmah će biti jasno da se radi o karikaturalnim marionetama slavnih ljudi koje u tih pet minuta - svaku noć prije centralne informativne emisije - prodefiliraju ekranom i nasmiju publiku. Niko važan nije pošteđen opakog humora u ginjolama, autori ovog mini Muppet showa "prozivaju" sve. Najveću TV-zvijezdu i voditelja informativnog programa na TF1 Patricka Poivrea d'Avrona, zbog falsifikovanog intervjua s Fidelom Castrom, Guignolesi su doveli skoro do nervnog sloma i razmišljanja da se bavi nekim drugim poslom, a predsjednika Chiraca i donedavnog premijera Jospina tako majstorski "meze" iz noći u noć da je to, naprosto, milina gledati.

Lutka s likom u toj emisiji znači da je neko superstar i da većini gledatelja najveće francuske TV-stanice ne treba pojašnjenje o kome se radi. Tu nastupaju najčešće političari i ljudi iz šou biznisa, sportisti - ako nisu u pitanju nacionalni heroji Zidane, Barthez i Thierry Henri - nisu baš česti "gosti" emisije. Vahid jeste: u jednoj epizodi pojavljuju se lutke ekipe Lillea koje u žutim dresovima ulaze u vagone na kojima piše Direction: Allemagne. Oko vagona se šeta Vahid s rukama na leđima i govori: "Uredu, momci, nadam se da ćete se tamo, u Njemačkoj, rashladiti i drugi put razmisliti o svojoj igri. Vi stvarno niste za prvenstvo Francuske."

Ilustracije radi, francuski selektor Lemerre ili predsjednik trenerskog Sindikata Francuske Guy Roux u ovom su trenutku jednako, ako ne i manje popularni od nekadašnje devetke Veleža.

Francuski kolega, dobar poznavalac prilika u tamošnjem fudbalu, ovako objašnjava taj fenomen : "Čini se da je Vahid postao zvijezda na sasvim netipičan način. Nikad ga nisam čuo da je rekao da se integrisao u društvo, da je Francuz ili nešto slično. Ne, on je uvijek isticao da je iz Bosne i Hercegovine, i da je Francuskoj zahvalan što mu je pružila šansu da radi svoj posao kako zna. Poznat je kao gonič robova, uostalom, u L'Equipeu, France Footbalu i ostalim novinama su ga zvali 'Bosanska vještica'. Ovdje je završio trenersku školu, otišao u Casablancu, gdje je osvojio Kup Afrike, i pozvali su ga natrag u Francusku. Očigledno se radi o čovjeku koji drži datu riječ, koji ima samopouzdanje i koji ni u čemu neće učestvovati ukoliko nije siguran da će uspjeti. On funkcioniše kao zvijezda i njegov odlazak iz Lillea tako treba i posmatrati. To je bio klub čiji igrači ne bi napravili rezultat da nije bilo njega, to je jasno. Je li Vahid Halilhodžić trener za visok evropski nivo, mislim da ćemo to tek vidjeti. On ima te predispozicije i ambicije, nesumnjivo, pa treba sačekati da preuzme neku od ekipa gdje ima nekoliko formiranih igračkih zvijezda i krene 'u lov' na jako nacionalno prvenstvo, u Španiji ili Italiji, naprimjer, i uporedo igra i Ligu prvaka."

I kad je na pitanje zašto, i pored činjenice da je bio najbolji centarfor svoga vremena, nije bio standardni reprezentativac, naizgled hladno odgovorio da je "najvjerovatnije imao predugo prezime za napisati na beogradskom semaforu ili u novinama", konačno sam se uvjerio da nisam pogriješio. Heroj mog djetinjstva bio je nogometaš za kojeg danas zna jedna velika evropska zemlja koja je pritom evropski i svjetski nogometni prvak.

I stvarno, zapitaju li se kad ti navijači Crvene zvezde, Dinama, Partizana, Hajduka, Rijeke gdje su sad svi ti Savići, Filipovići, Kustudići, Vujovići, Šurjaci, koji su se šepurili prosjekom kad je on mogao donijeti svjetske visine? Danas njegovo ime na klupi znači sjaj i uspjeh.

Rođeni ste u Jablanici…

HALILHODŽIĆ: Ustaničkom mjestu i vazdušnoj banji, kako se to tada nazivalo. Kad sam igrao u Veležu, često smo autobusom prolazili kroz Jablanicu, a Sulejman Rebac Sula, veliki trener i čovjek sa sjajnim smislom za humor, rekao bi: "Trenutno ulazimo u vazdušnu banju Jablanica."

Jezik socijalističkog realizma često je kontradiktoran: otkud Turbina, kako se zvao fudbalski klub za koji nikad niste odigrali zvaničnu utakmicu, u vazdušnoj banji?

HALILHODŽIĆ: Relativno kasno sam se počeo baviti fudbalom. Tačno je da nisam odigrao niti jedan meč za Turbinu. Sa 14 godina napustio sam Jablanicu i upisao elektrotehničku školu u Mostaru. To djetinjstvo je bilo fino. Igralište u Jablanici bilo je sto metara od moje kuće, tako da sam sve svoje slobodno vrijeme proveo u igranju. Inače, bio sam sjajan đak, najbolji u cijeloj osnovnoj školi, i zato sam bio nagrađen knjigom pjesama Sergeja Jesenjina. To me je obradovalo, mnogo mi je značila ta knjiga na kojoj je zlatnim slovima bilo ispisano pjesnikovo prezime. To je, što bismo mi Hercegovci rekli, u ono vrijeme bila "prava fora". Tek sam, dakle, u 18. godini odlučio da igram fudbal, jer moja rahmetli majka je insistirala da završim studij elektrotehnike, da postanem inžinjer. Mislim da mi nikada nije oprostila što nisam nastavio studij, a ja sam potpisao prvi profesionalni ugovor. I kad sam postao reprezentativac Jugoslavije, majka me je pitala da li ću nastaviti studije.

Je li brat Salem, u to vrijeme afirmisani napadač Veleža, utjecao na Vahidovu odluku da se potpuno posveti fudbalu?

HALILHODŽIĆ: Brat je, još dok sam išao u školu u Mostaru, stalno insistirao da treniram. U razredu sam imao nekoliko drugova koji su igrali u podmlatku Veleža i stalno su zvali da dođem na trening. Počeo sam trenirati u 16. godini, što je zaista kasno da bi se postalo vrhunski sportista. Sjećam se prvog treninga: bila je nedjelja i padala je kiša. Na kopačkama nisam imao krampone, đon je bio izlizan, i nikako nisam mogao primiti loptu. Bio sam smiješan, stalno sam padao, ali ostao sam, mislim, dvije i pol godine u podmlatku. U ono doba, ako si iz Jablanice, mogao si imati budućnost tako da radiš u građevinskom preduzeću Vranica, ili da budeš inženjer na hidrocentrali.

Tako je Velež dobio centarfora koji je trebao biti nasljednik Salema Halilhodžića i pogotovo Duška Bajevića, koji je u to vrijeme bio standardni reprezentativac Jugoslavije. Nije bilo lako probiti se u takvoj konkurenciji.

HALILHODŽIĆ: Velež me je nakon godinu dana posudio Neretvi iz Metkovića, jer sam htio da igram. Tamo u Drugoj ligi sam proveo šest mjeseci, igrali smo dobro, dosta se treniralo, bio sam sjajno plaćen. Tu sam navikao da jedem škampe, prstace, plodove mora, "šljegneš" s brda i onda se malo, kroz neke navike - a ja, eto, prvo kroz hranu - emancipuješ. U međuvremenu, moj je brat napustio Velež i otišao u Njemačku da igra pa je ostavio to mjesto da se borimo oko njega. Duško Bajević je bio prvi centarfor, ja drugi, ali sam nekako odmah počeo da igram.

Reprezentativna karijera počinje u mladoj reprezentaciji Jugoslavije koja je, za vrijeme dok ste joj bili kapiten, osvojila i Kup Evrope. Još pamtim onaj gol DR Njemačkoj iz slobodnog udarca u finalu u Halleu (0:1 - Halilhodzic).

HALILHODŽIĆ: Kad sam bio kandidat za A-reprezentaciju, igrao sam i za mlade, dva starija igrača od 21 godinu imala su pravo da igraju. Bili smo 1978. prvaci Evrope. DDR smo tamo dobili 1:0, da, iz slobodnog udarca, a u revanšu u Mostaru je bila fenomenalna utakmica 4:0, mislim da smo Zajec i ja u to vrijeme bili pojačanja za mlade. U to vrijeme sam bio proglašen najboljim igračem Evrope u tim selekcijama, a bio sam i najbolji strijelac. U onoj A-selekciji se baš nisam naigrao.

Zvanična statistika će reći 26 nastupa, od toga vrlo mali broj njih od početka utakmice. Zašto, bili ste najbolji centarfor tog vremena, no valja priznati i to da je Zoran Filipović iz Crvene zvezde, istina, bio Vaša klasa, ali ne i bolji igrač od Vas?

HALILHODŽIĆ: (bez stanke, s blagim osmijehom na licu, očigledno je da se radi o dugo i brižljivo spremanom odgovoru koji je trebao izgledati spontano) Dugo mi prezime bilo, pa nije moglo da stane. Posebno u beogradske novine i na tamošnje semafore. Ovako: dolaziš iz Veleža, u Zvijezdi, Partizanu, Hajduku, Dinamu ima i kraćih prezimena, a i bolje se rimovalo, manje je "upadalo" u oči.

Osim toga, mi u BiH nikada nismo imali ni medije koji bi mogli podržati nekoga i "progurati" ga pored konkurencije iz Beograda i Zagreba.

HALILHODŽIĆ: Nikad me niko iz Mostara nije zvao otkad sam otišao u inostranstvo. Ima li u Mostaru novinara? Selektori su se mijenjali, a ja sam bio "rezervni igrač godine". U ono vrijeme to me je vrijeđalo i ja sam znao da sam bolji od mnogih tih centarfora. Znam: na jednoj od odlučujućih utakmica pred Svjetsko prvenstvo u Argentini trebamo da dobijemo Španiju. Dolazimo na pripreme, i Filipović i ja smo bili glavni kandidati, a ja nekako bolje igrao u zadnje vrijeme. Kad, odjednom, poslije deset dana priprema, on pozove Kustudića iz Rijeke i on igra zato što je Ljubo Španjol bio predsjednik Saveza. Treneri bili Vilotić i Valok, oni ovdje ne bi mogli voditi ni ekipu iz predgrađa. To loše iskustvo sa A-selekcijom kulminiralo je u Španiji na Svjetskom prvenstvu, kad sam bio u punoj formi i kad se možda moglo dogoditi da budem jedan od najboljih strijelaca SP-a. Igrači su tražili da igram, a Miljanić zbog neke taktike kaže da će igrati bez centarfora. Bila dobra ekipa: Vladimir Petrović Pižon, Safet Sušić, znali smo se i mogli smo svašta napraviti, a ne vratiti se kući nakon prvog kruga. Miljanića sam tri godine poslije tog SP-a vidio i priznao mi je da je napravio grešku. Rekao je doslovno: "Najveća greška moje trenerske karijere je što te nisam stavio da igraš u Španiji." Bila je to slaba utjeha: u ono vrijeme smo igrali kvalifikacije s Italijom, koja je kasnije bila prvak svijeta, a u toj kvalifikacionoj imali smo dva boda više od njih. Brazil i mi smo bili glavni kandidati za šampionsku titulu, a onda su počele političke igre beogradske kuhinje. Par igrača iz Beograda je trebalo prodati, onda iz Hrvatske uguraju jednog ili dvojicu, ali to je opet bila jaka ekipa. I prije nego što sam napunio 28 godina, imao sam dobrih ponuda, ali mi nije dozvoljeno da odem. Neke su puštali sa 27 i jedan dan, a sa mnom je bilo tako da sam u Francusku, u Nantes, došao sa 29 godina i pomalo gorkim iskustvom iz jugo-fudbala.

Ali, onaj Velež je morao više: ne smijemo sve vlastite nedostatke pripisivati drugima.

HALILHODŽIĆ: Mi u ono vrijeme jesmo bili najbolji, ali kad je "stani-pani", Zvijezdi ili Hajduku, kad je nekome od njih trebalo da se negdje namjesti igra, oni su tu bili jači. Velež je bio godinama u vrhu tog fudbala, a nikad nije bio šampion. Jedino što se u to vrijeme moglo napraviti jeste taj Kup i to zato što je s druge strane bio Željo. Da je bila Zvijezda ili neki drugi tim, vjerovatno bi i to izgubili. Znao sam to i onda, ustvari, osjećao sam da Velež, koji je bio omiljen klub, ne može biti prvak, jer će Partizan, recimo, prije prodati Zvijezdi ili Hajduku nego dozvoliti da mi budemo prvaci. Imali smo isti broj bodova s Hajdukom, borili se za titulu, i onda oni kupe Partizanovog golmana - mislim da se zvao Borota - a mi opet pognute glave. Nisam pristalica nikakvih teorija zavjere, kritičan sam i iskren čovjek, i trebate shvatiti da je u to vrijeme to bilo tako.

Potom dolaze ljepši dani. U Nantesu ste odmah postali kralj!?

HALILHODŽIĆ: Ne odmah. Prve godine je bilo poteškoća. Došao sam u klub koji je bio vlasništvo jedne obitelji. Oni su odlučili krenuti na veliki rezultat, a dovode igrača s Balkana i daju mu najveći transfer i najveću platu. Uz to ide i najviše ljubomore. Kad su me primili, išli su dotle da mi je bivši predsjednik Fonteneau ponudio i doživotni ugovor, prvi i jedini u istoriji tog kluba. Osvojili smo prvenstvo i Kup, ali ja sam se poslije pet godina bio spremio da se vratim u Mostar. Otac je u to vrijeme bio bolestan, ostao nepokretan, tako da sam njegove zadnje godine htio provesti s njim. Postavio sam uslove Nantesu koje nije mogao platiti, ali nakon toga dolazi Borelli iz Pariza, predsjednik PSG-a, i ponudi uslove koji se za godinu dana nisu mogli odbiti. Tražio je da dođem godinu dana zbog Kupa šampiona, a finansijski uvjeti su bili fantastični. Nisam mogao odbiti, tako da sam zadnjih par mjeseci proveo tamo. Odigrao sam prvih 14 utakmica, onda ostao bez majke i zatražio da više ne igram, iako sam i u toj, za Germaine neslavnoj sezoni, opet bio najbolji strijelac ekipe.

Sportske novine pisale su da ste za tu godinu dobili tada nevjerovatnih milion dolara. Je li to istina?

HALILHODŽIĆ: Ma, da je bilo i pet, sve je rat odnio. Bude mi nekako lakše što je manja ta cifra, koja danas nije važna. Ostao sam trenirati, zbog ugovora i radi plate. U Kupu šampiona smo od Čeha ispali odmah u prvom kolu, ali osjetio sam da sam prezasićen i da je vrijeme povratka u Mostar. Mislio sam da je na redu miran obiteljski život, uložio novce u neke biznise i prestao ići na utakmice. Bilo mi je dosta i biografije i fudbala.