Već dugo se jedna misao mota po glavi Dinamovih navijača, nešto što
nam uporno pokušavaju nametnuti i što smo budimo iskreni gotovo i
popušili. Konstatacija kako je Dinamo umro.
I budimo iskreni nije
to teško progutati, ako stvar pogledaš realno Dinamo je postao klub 80
klaunova i poslušnika Zdravka Mamića, klub kojeg prati vjerna vojska od
300 navijača , a na čelu mu je elementarna nepogoda koja je od Dinama
napravila privatnu prćiju za bogaćenje svoje obitelji. I kad razmišljaš
o Dinamu na taj način, nije teško uvjeriti sebe samog kako je Dinamo
mrtav i kako više ne postoji.
U ovoj našoj ZZD priči od
početka se mješaju emocije, bijes jer si iskren i jer sve što radiš,
radiš pošteno, a ne možeš utjecati na pravni aparat ove države, tugu
dok gledaš kako ti manijak uništava i ono malo što je ostalo od kluba
koji ti je bio doručak, ručak i večera i jad koji te obuzima dok sa
zadnje tematske konferencije u ponedjeljak promatraš sugrađane kako
trče preko Ilice, potpuno nezainteresirani za činjenicu da nam neki
čudni ljudi pokušavaju ubiti Dinamo.
I slagao bih kad bi rekao da i sam nisam mnogo puta poželio odustati, Jesam više puta...
Ali
onda odvrtiš film. Sjetiš se ljudi koji ti govore kako Dinamo vole više
od žene, sjetiš se čovjeka koji sam plaća snimanje pjesme, sjetiš se
proučavanja Statuta do 4 ujutro, sjetiš se kako je pjesma nastajala,
sjetiš se suza u očima ekipe koja je kampirala kad su saznali da je
"ono" proglašeno izvršnim predsjednikom. Uostalom da odustaneš kaj bi
rekao ekipi koja se učlanjuje, ljudima iz Međimurja koji te dočekaju s
klopom i cugom i sretni su jer si došao do njih, sretni jer imaju bar
neki kontakt s Dinamom, kaj bi rekao ekipi iz Čapljine koja je među
prvima krenula učlanjivat? Kaj bi rekao Vukovarcima koji su tri subote
bili pred štandom i učlanjivali ljude? Kaj bi rekao Brođanima,
Sisčanima koji sad kreću s učlanjivanjem i kažu da će bit podružnica s
najviše učlanjenja? Mičevec? Dubrava? Prečko... Kaj bi im rekao da
odustaneš?
I zato tvrdim, Dinamo nije umro. Je na aparatima je,
ali nije umro jer Dinamo ste Vi, a ne Zdravko Mamić. Ljut sam na
sugrađane koji spavaju i ne žele se miješati, al znam da i oni samo
spavaju i probudit će se kad vratimo Dinamo.
Koja je prva
stvar koju možemo napraviti i dokazati da Dinamo nije umro? Prva stvar
koju svi skupa možemo napraviti je prijava za turnir BBB-a "Za sve onih
kojih nema" koji se održava u nedjelju na Ravnicama. Skupite ekipu,
prijavite se, dođite, družite.
21 godina sjećanja na dan
ponosa i otpor Dinamovih navijača. To slavimo na turniru. A što bi se
prijatelji moji dogodilo da su oni digli ruke? I još bolje pitanje, što
bi danas prosječan hrvatski komformist rekao za te događaje od 13.
svibnja 1990. Zaključio bi pod pritiskom medija da su to sve huligani
na čelu s onim nacionalistom Bobanom. A tada, tada su svi znali što je
taj otpor predstavljao. Predstavljao je DOSTA! I iz poštovanja prema
svim tim ljudima ne smijemo reći da je Dinamo umro.
Vjerujte da
mi je muka od šeranja, lajkanja i svih ostalih pizdarija kojima se
moramo služiti, ali molim vas da ovaj poziv na turnir upravo šerate i
lajkate i da okupite ekipe jer je turnir i humanitarnog karaktera.
A
ako se baš jebeno potrudimo i pogledamo oko sebe, shvatit ćemo da da je
Dinamo tamo. Među ljudima. Nije umro i nikada neće umrijeti koliko god
ga silovali jer Dinamo to ste Vi.
Isprike na podužem
postu, al misli samo nailaze i mogao bi napisati 500 rečenica, a u
trenutku dok ovo pišem čujem da je preminuo hrvatski branitelj koji je
štrajkao glađu. 23 dana štrajkao glađu i preminuo, a u tih 23 dana
pokraj njega je prošlo stotinu tisuća ljudi u žurbi na novu epizodu Big
Brothera. Čovjeka više nema, čovjeka koji je stvorio ovu zemlju.
Dinamo nije umro, znam da je u svima Vama!