Zar je bilo toliko loše gledati dok sjever grmi: „DINAMO“ a istok uzvraća sa : „ZAGREB“ a nakon toga „AJMO CIJELI STADION“ pa zagrmi iz 40 000 glasova „I NAPRIJED PLAVI, PJESMA SE ORI“. Zar je bilo toliko loše provesti se autoputom i sresti vojsku, kolonu navijača u autobusima, kombijima, autima koji putuju da budu uz svoj klub. Zar je toliko loš i ružan osjećaj bio gledati kako napadač zabija gol, ljubi Dinamov grb i trči pred zanesenu masu? Zar si zaboravio na dane kada si iza ograde (Čini mi se u zaprešiću) zajedno sa najvjernijima navijao za Dinamo a mogao si u loži sjediti. Zar je bilo tako loše tada da je puklo?

Zar je stvarno bilo vrijedno ovoga što imaš danas nekoliko godina kasnije ? Zar je vrijedno toga da se sve raspalo? Da si omražena osoba broj 1 u hrvatskoj. Da su se stvorile podjele, da ti svi žele ono najgore. Da se momci koji su nekad bili jedno sada djele , da Boys diže ruku na Boysa nakon svih zajedničkih godina. Ej ! SVOJ NA SVOGA zbog tebe. Nakon borbi za sveti kub, nakon tisuća i tisuća kilometara, potrošenih godina da oni koji su bili rame uz rame sada moraju dijeliti ograde. Zar je vrijedno ovo što sad imaš?

Kakav je osjećaj na nedjeljnom grilu kad ti se skupi najuža obitelj? Što ti oni kažu? Kako oni do kojih bi ti još trebalo biti stalo dok se vjerojatno lažnim osmjehom obraćaju tebi komentiraju činjenicu da si u par godina tisućama ljudi oduzeo iskreni osmijeh s lica ?