Kao prvo htio bih se zahvaliti našim prekrasnim 'sportskim' novinarima koji su si uistinu dali truda oko najava utakmice Dinama i PSG-a. Podatak o teniskoj karijeri gazde PSG-a i njegov najbolji ATP ranking u karijeri (995) je uistinu podatak hvalevrijedan, podatak je to koji je u mnogočemu produbio moje zanimanje za ovaj susret, općenito smatram da su taj podatak i trud naših novinara da dođu do njega jedan veliki uspjeh za hrvatsko sportsko novinarstvo.

Osim toga, hvalevrijedan je i trud koji su naši 'sportski' novinari uložili u istraživanje protivničke navijačke skupine. Informacije o njihovim makljažama diljem Francuske su sigurno nešto što je svakog
pravog ljubitelja sporta ostavilo bez daha. Ukoliko nakon ova dva gore navedena podatka još uvijek ne stojite u redu za ulaznicu, onda će vas ovo što slijedi sigurno natjerati da krenete po jednu. Naime, u zadnjih godinu dana čak dvojica navijača PSG-a su u neredima izgubila život, a poznato je i da vole koristiti noževe u svojim obračunima! Zar vam je potrebna bolja pozivnica da dođete u Maksimir od ove koju su vam poslali naši novinari?

Nakon zahvale 'sedmoj sili' koja je uvelike pridonijela stvaranju atmosfere uoči susreta okrenuo bih se onima koje inače običavam braniti, a to su igrači i stručni stožer. Izjave struke Dinama koje su me razočarale, izjave koje otkrivaju jednu veliku malodušnost, malodušnost kakvu nisam vidio od Krune Jurčića prošle godine u ovo isto vrijeme.

Još ne tako davno pred svaki susret Dinama u kvalifikacijama za Ligu prvaka s naslovnica nas je gledao jedan arogantno samouvjereni A. Čačić. Bio je to Čačić koji se nije libio pred svaki susret preuzeti ulogu favorita i uz dužno poštovanje protivnika uvijek istaknuti kako smo mi Dinamo i kako se Dinamo ne boji nikoga. Taj Ante Čačić je tvrdio da je upravo on dao Dinamu jednu dimenziju više, a sve kritičare je optuživao da oni to ne razumiju i ne vide. Ja sam mu u to vrijeme vjerovao, ali upravo radi toga ga sad moram upitati gdje je nestala ta dimenzija više, gdje su nestali Dinamo i Čačić koji su zračili samopouzdanjem, gdje su nestala 'muda'? Istina da Dinamo u Ligi prvaka igra protiv višestruko skupljih momčadi, ali zar ona teza da je 'Dinamo klub koji se nikoga ne boji' vrijedi samo kad se igra protiv jeftinijih i slabijih protivnika? Sasvim je jasno da su novci itekako relevantan pokazatelj odnosa snaga u nogometu, ali zbog čega 'skinuti gaće' i prije same utakmice, zar Dinamo na treninzima ne trenira nogomet kao i PSG, zar se Dinamo bavi odbojkom ili tenisom? Izjave poput 'oni su ipak za nas drugi svijet' su u potpunosti istisnule one samouvjerene izjave od prije koji mjesec, a Dinamo više ne sliči na veliku i iskusnu momčad o kojoj je pričao Čačić, Dinamo sad više djeluje poput uplašenog djeteta koje se prepalo pariških milijuna.

Vrhunac apsurda se dogodio kada je Ante Čačić u izjavi za medije usporedio susret mog Dinama i PSG-a, sa svojim imaginarnim ulaskom u ring protiv nekog od braće Kličko. Nevjerojatno si je puno čovjek dao truda da javnosti dočara koliko je moj Dinamo slab i jadan, Dinamo kojem je on trener. Još tužnije od toga mi je to što je i većina igraća 'pokupila' njegovu retoriku, pa tako čak i Vida koji je oduvijek bio 'fajter' govori kako su nam šanse minimalne!? Momci, ako vi sami ne vjerujete u sebe, kako očekujete da će netko drugi? Kako očekujete da će netko iz svog džepa izvaditi dvjestotinjak kuna da bi vas podržao u borbi koju ste već predali?

Razni treneri imaju razne metode kojima pokušavaju motivirati svoje momčadi, pa je tako primjerice Guardiola prije finala Lige prvaka 2009. u svlačionici pustio film 'Gladijator' kako bi podigao moral ekipe. Slaven Bilić je 2008. u Austriji svaki dan govorio Modriću da je najbolji na svijetu, iako je u tome bilo istine isto koliko ima u tome da je Dinamo danas favorit. Neke metode motiviranja su uspješnije, neke pak malo manje uspješne, ali ovakva malodušnost kakvu nam je prikazao stručni stožer Dinama je grijeh.