lik podsjeca na one ludjake u Hitlerovom bunkeru '45... sve je gotovo, tik-tak, raspada se fronta sa svih strana, svi su svjesni strasnih zlocina koje su napravili i da im nema spasa, strah je sveprisutan, treba se suocit s vlastitom savjescu i u koga se zaklinjalo godinama... marsali Konjev i Zukov opkoljavaju Berlin, u daljini se cuje grmljavina ruske artiljerije i sve je izgubljeno... ispada da je sve laz, maske padaju, zastor se spusta i sve je bila jedna velika kulisa i oni koji su otpocetka vidjeli to zlo ispadaju da su bili u pravu (5000 ljudi na LjP, robovlasnicki ugovori s igracima, prodaja maloljetnika, 200 ljudi na domacim utakmicama, Zoran sportski direktor), a stari zasluzni generali su odbaceni (Koch, Biscan, Tonel, Cufre) ... iluzije su se rasprsile, Wunderwaffe se pokazao kao corak (Cacic, Rukavina, Krstanovic, Propala tenisacica u marketingu)... u toj fazi pocinje i negacija samog sebe ("ja ne vidim nikakve mamicevce = naciste ovdje"), kao ocajnicka potreba da se nekako provuce, da nekako spasi sam sebe ispred ogledala (necu napisat spigla, jer to ne razumije)... nema ga uopce, stisnut u pecini danima, dok je grmljavina Kacusa sve blize jer vani je neugodna realnost... i onda na radiju cuje kako negdje u Americi tuku crnce... i dodje na forum to slavodobitno objavit u stilu "eto vam, rekao sam vam ja da tu nije sve cisto. Amerika my ass."... Fuhreru, ostani...
vrijedi za sve mamicevce
[uredio ian wright - 08. studenog 2012. u 20:52]