Ne pišem često na ovom forumu, ali kad te neka stvar toliko zaboli, osjetiš potrebu negdje izbaciti frustracije, a ovo mi se čini kao prikladno mjesto..nemojte zamjerit

Imam 18 godina...neki će reć da sam balavac koji kenja i nema pojma o čemu govori, ali boli me ona stvar. Dinamo pratim od svoje šeste godine, odnosno od sezone 2000/01. Ko klinac počneš gledat nogomet, uvijek ti je fora bilo gledat tatu i dedu kak se deru na televizor i nedjeljom komentiraju igrače, članke u novinama i poželiš se uključit u tu priču. Pogledaš tekmu, dvije, tri i navučeš se u godinama kad ne znaš ni nos obrisat. Moj heroj u to vrijeme je bio Tomo Šokota. Igrač na kojeg sam bio slab godinama i naravno 6,7 godina kasnije se svadio sa ekipom jer sam ga branio i govorio da uvijek treba igrat u prvoj postavi (da, čak i nakon Basela ). Mogu reći moj prvi i posljednji heroj jer kako rasteš tako ti nogometaši nisu heroji, ali uvijek imaš nekog najdražeg. I tak je i bilo, poslije Šokote je bio Butina, pa Kranjčar pa Modrić pa Bišćan, Cufre, Tonel, Badelj i jedan za kraj, ali o njemu malo kasnije...

2001. sam otišao prvi put na utakmicu. Nebitna utakmica protiv Šibenika na koju me odveo tata, a zapamtio sam ju za cijeli život. Dobili smo 2:0, a dva gola je dao Zahora, a mene je mučilo zakaj je na Dinamovom semaforu onaj jebeni crni kvadrat koji se s godinama sve više širio dok se cijeli semafor nije ugasio. Te iste sezone na kraju prvenstva igramo sa Zagrebom, koji ako izgubi Hajduk postaje prvak. Na televiziji blitvari, a na teletekstu stari i ja pratimo Dinamo..Stari mi veli, danas bolje nemoj navijat za Dinamo..pa nećeš valjda da Hajduk bude prvak..Mislim si normalno da neću, a opet kad je zatitralo par minuta poslije 1:0 za Dinamo, nekaj te obuzme i nemreš pobjeć od toga da hoćeš da Dinamo dobije. I takav filing te prati..stalno. Nažalost i danas. Naučiš čitat prije škole jer hoćeš sam pročitat kaj piše u novinama o Dinamu. Sljedeće sezone uzimamo naslov, meni srce veće od Sljemena. Prvi put u svom životu doživio sam da je Dinamo prvak. Pratiš sve kaj se dešava, imaš tekicu u koju sve bilježiš čak i da na pripreme ide neki tamo Anthony Pelikan..Ćiro mi je apsolutni junak jer je uspio ostvariti ono što sam želio. Na kraju sezone ga tjera, izvjesni Z.M. za kojeg doznajem tada prvi puta. Ali, kaj onda..klinac sam i jebe mi se,bitno da smo bili prvi..bit cemo opet. U međuvremenu nalazim stare kazete i tekme sa Partizanom, Celticom, Grasshopperom, Manchesterom, Atleticom i slušaš dedine priče o Jerkoviću, Zambati, Belinu, Lamzi i priče starog o Mlinki, Zajecu i Kranjčaru. Za 11. ili 12. rođendan dobiš knjigu o Dinamu koja ti postaje Biblija. Zapamtiš 80% ekipa koje su igrale i znaš više o klubu nego valjda ovi koji su trenutno u upravi.

Propatiš nekako i austijskog zločinca i onu Ligu za bedake i opet si sretan ko mala beba kad s Kužeom uzimamo novi naslov. I misliš si, samo da ovo potraje što dulje. Na ljeto dolazi Arsenal, ovaj pottjera Kužea. I još peder par dana poslije na Z1 kaže kak je jedan od kandidata za trenera i Štimac..odjebi pederu. Ode Dudu, ode Čarli, a gnom dva tjedna prije viče Nema prodaje! Ali preboliš, ne kužiš dovoljno problematiku i misliš si da tak mora bit. Sretniji si više nego itko kad smo zgazili Ajaxa, a isto tako si sretan i te iste zime kad se Luka vratio iz Engleske i mlađi gnom objavi na aerodromu da nam desetka ostaje još pola godine. Na ljeto ga prodaju, a ti si misliš pa kaj ga je baš bilo neophodno prodat. I onda ti taj jedan tip počinje ić izrazito na kurac sa svojim izjavama da obožava Hajdukove pjesme i da obožava Torcidu..odjebi pederu, drugi put.

I cijelo to vrijeme i dalje gledaš utakmice i navijaš..

Zajec 2010. dolazi za trenera Dinama i opet te nešto stisne, opet se probudi interes, opet dođeš na stadion...i to potraje – ni mjesec dana. U tom trenutku sam imao mišljenje da iako je čovjek legenda kluba, trebalo ga je smijeniti...rezultati su ipak bili katastrofalni. Naravno, smijeniti na civiliziraniji način. U krajnjoj liniji niti ne dovoditi, ako se u njegove sposobnosti nema povjerenja. I onda ga razjebu, on doda gas malo više, dođu Tonel, Bećo, Sylvestr i povrh svega nikad prežaljeni Vaha. Opet naivno razmišljaš: pa jel moguće da je ovima došlo iz dupeta u glavu?! Naravno da nije..Na proljeće je novi u nizu nakaradno potjeranih. Pa dokle više?! Par tjedana se vrti par imena, na dan odluke piljim u internet i ponavljam mantru: samo da nije Jurčić, samo da nije Jurčić...“Novi/stari trener Dinama je Krun..ma odi u krasan kurac. I onda na ljeto unatoč svemu opet proradi ono nešto kaj te drži još od te tekme sa Šibenikom. Moram ih gledat da ga jebeš..Želiš im, unatoč bagri, sve najbolje i ne možeš mislit drugačije. Ne možeš bojkotirat. Onda se još i smrzneš ko papak i gledaš kako te Lyon gazi doma 7!!!:1. Nravno dotični nema srama, i dalje je tu. Za trenera dođe neki lik za kojeg nikad nisi čuo, interes ti je na dnu, gadi ti se sve, a opet ih gledaš kak igraju i na pripremama i na proljeće i u kvalama. Razumiješ ekipu koja ne navija protiv Sheriffa i Ludogorca, a opet ih ne možeš podržat zato kaj u tebi ima nekaj kaj te privlači više nego kaj te odvlači „onaj“I zabijemo taj gol u 98oj i skačeš ko budala i veseliš se i nemreš si pomoć. Ko neki narkoman, koji nakon svakog šusa veli neću više, ali kad dođe u priliku opet se rokne. Prodaju Badelja, otjeraju Tonela..2 od 3 ,4 igrača koje još poštuješ u svlačionici. Mislim si jel može niže..Ma može!! Kako ne..pogodi ko je novi trener. Plakat, smijat se..svejedno je. Onda ti opet probude interes, poveseliš se da će iskeširat neku lovu za kvalitetne igrače, a onda te brutalno siluju ko neki crnac sa kitom od 4 metra i prodaju klinca koji je stariji od tebe mjesec dana ko kutiju lubenica. I to igrača kojem se još jedinom veseliš u tom klubu. Veseliš se da će nositi taj klub barem još 3,4 godine. Da će postati legenda...

Previše volim ovaj klub da bi se složio s nekim ekstremnim stajalištima nekih tu na forumu da nas se treba izbacit i krenut ispočetkka od treće lige. Na to uvijek popizdim. Nikad to neću prihvatit. I opet ću ih gledat na proljeće makar sam se jučer zakleo da neću više. Cijela poanta ove priče je u tome da se ovako osjeća ogroman broj navijača. Pratiš taj klub cijeli život, ali ti ga netko toliko uspije zgadit da ga nemaš snage ni gledat. Želim da ta muka prestane. Muka mi je gledat našmrkanog kako se smije naciji u lice i dere se da koji nas kurac boli koliko košta stolica. Da frende, muči me koliko si platio stolicu jer se na tako maloj stvari vidi kolki si lažov i muljator. Muka mi je gledat prazne tribine, Sammira kak se vuče ko strvina, i Napolitanca kako urla uz crtu.

Žalim kaj cijeli svoj život zapravo nisam gledao Dinamo bez njega u klubu..

Mah..jebiga.nemam snage više.. Sorry kaj sam se ovolko raspisao ali morao sam to istrest negdje..