Ovaj klub je jedinstven u svijetu. 

Kakav teatar apsurda. Gledam sve to i pitam se kakvo kolektivno ludilo je uhvatilo nas oko Dinama. Mislim da je ovo nevjerovatna prilika za sociologe, psihologe i psihijatre da naprave karijeru prateći ovo stanje. Imamo situaciju gdje je jedna strana argumentirano iznjela podatke o korupciji i kriminalu na koje nitko (politicari, "policija", mediji, javnost, sportasi...) ne reagira, nego ih u potpunosti ignorira. Pa onda ta prva strana u bijesu i nemoći više ne zna kaj će. Pa onda mafija okreće priću na huliganizam, vješto potpomognuta medijima, kojima naravno nije čudno to kaj pol dinamove uprave ima kriminalni dosije i korupcijske afere iza njih, ali im je strašno kaj se "neumjesno" skandira tim istim kriminalcima. A kao šlag na tortu dolaze ovi "neutralni", koji su zapravo "istinski navijaci Dinama" i "ljubitelji nogometa" ali se pojavljuju 2-3 puta godišnje kad je ili karta za kunu ili je atraktivan protivnik. Njima pak smeta negativna atmosfera i bunt onih prvih kontra "uprave" jer bi u miru željeli pogledat ligu prvaka. Naravno njima je vrhunac tog doživljaja kada pelikan sleti na travnjak ili kada mogu jebat mater igracima jer eto nakon pol sata igre ne vodimo 5 :0 protiv lajbeka iz Slovenije, Bugarske, Svedske ili slicnih nogometno "egzoticnih" zemalja.

Naravno, borba protiv "huliganizma" je sveti rat uspjesnih sportskih djelatnika, koji se opravdano svodi na niz protuzakonitih ili suludih metoda. Zabrana ulaska na stadion ljudima koji nemaju nikakvih zakonskih sankcija jedna je od protuzakonitih metoda, kao i maltretiranje istih po gradu, kaficima, ali i u njihovim domovima. Za potpuno suludu ideju da se traze osobni dokumenti za kupnju karte, da se gotovo onemogucuje djeci da dođu na utakmicu, da se otezava svojim navijacima iz provincije da gledaju svoj klub, da se otvori samo jedna blagajna na plus 40 u podne uz takav rezim prodaje ulaznica, mogu pronaci opravdanje samo retardirane osobe. 

Zabraniti svim svojim navijacima odlazak na gostujuci teren, a u isto vrijeme dozvoliti 1500 gostujucih navijaca na svoj stadion je izravno djelovanje protiv svog vlastitog kluba. Ograniciti domacu navijacku tribinu (koja ima oko 10 000 mjesta) na samo 1500 ulaznica u prodaji, samo da bi se pokazalo u javnosti da je ta "opozicija" manjina i sacica huligana, je nesto kaj nije palo na pamet ni Canjugi (a to je bio ljigavac posebne vrste). MIslim da sandicu, moranu i ostale iz vuvuzela crewa netreba ni spominjati. Taj suludi kult licnosti koji vlada u maksimiru, sa svim tim dopisima, kolumnama, tekstovima na razini propagande u sjevernoj koreji gdje se velica nepogresivi vodja bez kojeg svijet kao takav nebi postojao, postoji kao paralelni svemir na kojeg normalan covjek 21. stoljeca gleda sa nevjericom. A kada skuzite da ima ljudi koji tu jeftinu propagandu gutaju, opravdano se pitate tko je ovdje lud? Jer normalni istovremeno nemremo biti i jedni i drugi.

I tako jucer igra moj klub. U kljucnoj utakmici za ulazak u ligu prvaka, za koju je karta bila 1 kunu, sakupilo se nevjerovatnih 20-ak tisuća gledatelja. U komornoj atmosferi, po kojoj se nikada nebi reklo da je jedan od klubova navodno najuspješniji i po anketama sa najvise pristalica u zemlji, gledali smo jednu farsu koja moze izazvati samo mucninu u svakome ko diše za ovaj klub. Domacoj navijackoj grupi je gotovo u potpunosti zabranjen ulaz na stadion, pa se na sjevreu okupi nes ljudi, uglavnom klinaca. Pa se tu kao nesto bodri, pa se vrijeđa, pa se zajebava, ovi sa drugih tribina bi se tu i tamo ukljucili, mamicevci zvizde, kunasi ni sami ne znaju za koga su, a gomila ljudi se pita a kaj to meni sve treba. Novinari se ulizuju ovoj mafiji, o Modricevom transferu zna najbolje izvrsni predsjednig jednog naseg prvoligasa, nas dragi gradonacelnik poziva patologe a Brend je kao i uvijek Brend, njega ne treba nis ni pitati, on je nesto poput Chuck Norrisa, veći od svemira. Imamo trenera koji je neporazen, a ja nikada goru igru mog Dinama nisam gledao, svi mu se smiju a on samo gazi dalje. Uskoro bumo chipirali igrace, a mozda bi mogli uskoro i kod kupnje karata ugraditi chip svim gledateljima, zlu ne trebalo. Utakmica se privodi kraju, rezultat je pozitivan, no "istinski navijaci" to ne dozivljavaju previse emotivno, nema pjesme, nema euforije. Na kraju jednom nogom smo u ligi prvaka, igraci kao nesto pljescu publici, mada pomalo zbunjeni jer ne znaju tocno kojem dijelu smiju a kojem nesmiju otpozravljat, publika se u tisini polako kupi doma bez nekog pretjeranog slavlja. Prekrasan kraj jedne nogometne bajke. 

Nakon svega vidjenog zadnjih godina, pitas se jednostavno pitanje. Da li je uopće moguće da će ovaj moj Dinamo ikada više biti normalan klub?