Zapra je napisao/la:
Ne opisujem ja Dinamo, opisujem kako stvari funkcioniraju, dopadalo se to nekome ili ne. I stvari će i dalje tako funkcionirati. Apsolutne čistoće nema i ne može je ni biti. Ako je to teško nekome za prihvatiti, tim gore.
Obzirom da je s malo kim moguće kolko tolko normalno sučeliti suprotno mišljenje, koji je tvoj stav o tome da uspjeh/neuspjeh Dinama uopće ne određuje legitimnost Mamićevog vladanja?
Odnosno, da nije potrebno željeti Dinamu neuspjeh, jer to ne mijenja Mamićevu poziciju, a to je da nelegitimno vlada Dinamom?
Konkretno, sve i da nekim čudom dobijemo sljedeće tri tekme u LP-u, Mamićeva pozicija ostaje navlas ista - nelegitimno vlada Dinamom i dalje se traže izbori.
Vidi cijeli citat
Apsolutne čistoće nema, i ne može je ni biti.
Ali postoje situacije koje nisu čiste, i koje ne treba braniti.
Mislim da kao navijači Dinama imamo toliku odgovornost da budemo zreli, i da ne radimo drugima ono kaj su nama radili.
Ja se slažem da se Dinamo često bezveze pljuje, ali problem je da su neki djelatnici Dinama svojim ničim izazvanim ponašanjima i trčanjem za moći, doveli do toga da se prvenstveno njima, a onda i nažalost Dinamu kao klubu gdje rade, ništ ne vjeruje.
Jebi ga, ovaj siđe iz lože do terena, i nikome ništa, pa da nama to napravi Štico koji usput drži savez i dobar si je sa Širićem, poludjeli bi.
Nažalost, uspjeh Dinama se koristi za dokazivanje legitimnosti mamićeve pozicije.
Radi toga je jedan dio ljudi počeo željeti neuspjeh Dinama. I teško mi je reći da su potpuno u krivu, isto kak postoji realnost toga da nema apsolutne čistoće, jednako tako postoji i realnost toga da je Mamić uspio uvjeriti dio javnosti da mu rezultat daje za pravo vladati nelegalno i bez kontrole.
Tak da, je, slažem se s tobom, tak bi
trebalo biti, uspjeh (ili neuspjeh) Dinama ne bi trebao utjecati na mogućnost biranja uprave, ili mogućnost kontroliranja poslovanja.
Nažalost, dosta uspješno se progurala teza da je uspjeh opravdanje za diktaturu. S time da je uspjeh ionako širok pojam, pa onda imaš one koji pokušavaju objasniti da ovo zapravo i nije maksimalni uspjeh (recimo, spominjući Batu ili Apoel), a imaš i one koji toliko žele rušenje diktature, da se raduju i svakom neuspjehu.
Imaš i one koji to ne shvaćaju kao napad na utvrdu onog koji je prvi iznio tezu o uspjehu kao opravdanju za diktaturu, nego to shvate kao napad na Dinamo, emotivno i osobno.
I opet smo svi na pas mater.