Proteklih sam dana i sebi i drugima pokušao objasniti zašto na Dinamove utak­mice u Ligi prvaka dolazi sve manje navijača i zašto je njegov stadion čak i na najatraktivnijim međuna­rod­nim utakmicama sablasno prazan. U nastojanju da na to i ne baš tako jednostavno pitanje nađem pravi odgovor, porazgovarao sam s više nogometnih i sportskih stručnjaka, pa čak i s nekolicinom (mahom bivših) igrača Dinama. Onda me nadomak rješenju zagonetke doveo pomoćnik ministra za sport RH Petar Skansi, u jednome opuštenijem razgovoru što smo ga vodili u prostorijama Ministarstva u kojem radi, na Donjim Sveticama.

Skansi me ponajprije upozorio da se tu uopće ne radi o bojkotu navijača Dinama, kao što to tvrdi jedan značajniji dio domaće sportske javnosti, nego da to što Dinamo radi (ili ne radi, ali bi trebao raditi) njegove navijače naprosto više ne zanima. Htio mi je, dakle, poručiti da su bojkot i odsustvo interesa dvije sasvim različite kategorije.

Poligon za biznis. A nakon toga mi je svoje stajalište obrazložio malo opširnije:

– Dinamo nema publiku jer praktički nije dao gol u Ligi prvaka u dvije sezone. Dinamo nema kvalitetu, a nema je zato što je postao trgovačko poduzeće s igračima. Kako drukčije objasniti da u trenutku kad se kvalificira u drugu fazu Lige prvaka on prodaje igrače, umjesto da se pojačava i da ih kupuje? Postoji škola nogometa i postoji profesionalni nogomet. Dinamo je danas škola, poligon za pokazivanje nogometaša koji će u bližoj ili daljoj budućnosti igrati u ozbiljnijim europskim klubovima. On je, drugim riječima, inkubator: stvara igrače za druge i to naplaćuje. Ali ako ćeš se baviti trgovinom igrača, ne možeš očekivati da ti stadion bude poligon za taj posao i da će to financirati Grad i država. I tu nastaju nezadovoljstva onih koji misle drugačije, koji smatraju da to ne treba biti poligon koji će izdržavati Grad, samo zato da se prezentiraju ti igrači i usmjere naprijed. Takva vrsta biznisa ne mora zanimati mase. Ja sam sportaš i ja na to gledam isključivo sa sportskog stajališta. Nikada ne bih radio u klubu koji nema sportske ambicije i kojemu nije cilj pobijediti u idućoj utakmici, bez obzira na to tko mu je protivnik.

Pokušao sam Skansiju parirati tvrdnjom da je današnji nogomet sastavni dio – dapače, jedan od paradigmatskih fenomena i jedna od najisturenijih karika – načina funkcioniranja globalnog kapitalizma i da klubu iz jedne male i periferne europske zemlje kao što je Hrvatska objektivno nije lako nositi se s najbogatijim europskim klubovima te da je prodaja vlastitih igrača jačima i moćnijima od sebe objektivna činjenica na koju treba računati i s kojom se unaprijed treba pomiriti. On mi je na to ovako odgovorio:

– Istina je da postoji pritisak novca i kapitala i da se protiv toga teško možeš boriti. Ali onda to tako treba reći. Onda ćemo odgajati igrače za druge pa neće biti protesta.