Primjerice, ako Dinamo ode u Kranjčevićevu i pobijedi s 2:0, baš nitko neće postaviti sljedeća pitanja:

1. Je li Zagreb igrao nedovoljno hrabro? 
2. Je li Zagrebov trener pogriješio što je stopera igrao ovaj, a ne onaj? 
3. Zašto je Zagrebov trener pružio prigodu nekome tko je inače na klupi? 
4. Zašto je taj i taj igrao zadnjeg veznog, a ne desnog beka kao inače? 
5. Zašto Zagreb nije pružio bolji otpor nego u utakmici prije koju je također izgubio od Dinama, zašto se ne vidi napredak u igri Zagreba protiv Dinama, zašto su igrali previše povučeno, zašto su primili pogotke iz svojih pogrešaka, zašto su fizički pali, zašto nisu izdržali ritam iz prvih 30 minuta, zašto ne uspijevaju složiti više prigoda Dinamu i tako dalje, i tako dalje?

Kada ste vidjeli ta pitanja? Nikad. Jer, objašnjenje Dinamove lagane pobjede čini nam se jednostavno - Dinamo je bolji. I ne bi bilo važno da je igrao stopera onaj, a ne ovaj, i ne bi bilo važno da nije igrao taj s klupe niti bi bilo važno da je desni bek igrao desnog beka. Jer, "Dinamo je bolji." I nije to tada zasluga trenera Dinama niti krivnja trenera Zagreba, tada je to samo pokazatelj odnosa u hrvatskom nogometu.

Razlika u kvaliteti dviju svlačionica. Kako bi bio kriv trener Zagreba, kada Dinamo imaSammira, a on Šovšića? No, istu logiku teškom mukom primjenjujemo na Dinamo u Ligi prvaka, iako su razlike između klubova još veće.