Refren Novih fosila, tako rado puštan na nakaznom maksimirskom zdanju, u 'prilagođenom' je izdanju zazvonio negdje u podsvijesti Dinamovih navijača koji su gledali 'koncert' iz Mozartova grada.

A bilo je zapravo sasvim očekivano. Dinamo jest ove sezone u natruhama pokazivao neki minimalni napredak u odnosu na prošle - barem utoliko što kad je gubio (Aalborg, Celtic), nije gubio na svoj klasični, tragikomični način. No, čim je na repertoar došao ogled s momčadi boljom od sebe, izašli su na vidjelo ogromni nedostaci ovog igračkog i stručnog kadra. I dogodilo se opet: izvirio je stari, lošiDinamo. Dinamo poslije čije utakmice opet nema smisla preduboko ulaziti u taktičku analizu, jer momčad pada već na elementarnim stvarima.

Bilo je očekivano za one koji znaju gledati i žele vidjeti.

Joško Jeličić možda nije najtelevizičnija osoba u zemlji. U emisiji RTL liga neprestano drži glavu zabačenu pod kutom od 45 stupnjeva i obraća se voditelju smrtno ozbiljno, kao da mu saopćava neku tragičnu vijest. No Jeličić ponešto zna o nogometu i, za razliku od mnogih drugih, ne prešućuje probleme i ne ustručava se uputiti konstruktivnu kritiku. U nedjeljnoj je emisiji na jednostavnim video primjerima iz Dinamove utakmice protiv Zadra (Zadra!) u samo minutu-dvije praktično objasnio kako će modra obrana primiti golove u Salzburgu.

Prvo, Dinamov stoperski par ne izlazi visoko kad momčad ima loptu u posjedu, nego ostaje preduboko čime se stvara rupa između obrane i veznog reda te dolazi do velike opasnosti kad se lopta izgubi. Šimunić je, čemu okolišati, star i spor - on to više ni ne može, a Sigali valjda zato da ostane u liniji s njim. Općenito je teško naći bilo kakvu logiku u vezi Argentinca, stopera visokog svega 1,79 koji ni u jednom segmentu igre nije nadprosječan, ali je zato ekstremno sklon greškama.

Drugo, kod ubacivanja u šesnaesterac Eduardo ne izlazi na loptu, nego ostaje zakovan za gol-crtu. Braniči se ne drže blizu suparničkih igrača i ne ispraćaju ih do kraja; obrana je strahovito loše sinkronizirana, neuravnotežena i kikserska. Čak i Zadar, realno najslabija momčad lige, stvorio joj je ozbiljne probleme i nije bilo teško predvidjeti da će je bilo koji ofenzivno jači suparnik (a daleko najveći forte Salzburga je napad) izvrtjeti kao na ringišpilu i poniziti je.

Tu bismo mogli i zaključiti analizu. Možda Dinamovi treneri ne gledaju RTL ligu, možda je sad bilo i kasno da se nešto učini po tom pitanju, ali prateći izjave Zorana Mamića često se stječe dojam kao da ne gledaju ni vlastite utakmice, jer nikakvu pouku iz njih nisu izvukli. Dinamo iste golove prima i u prvenstvu, gdje igra gotovo konstantno loše, ali se izvlači na superiornu individualnu kvalitetu svojih igrača. A soliranje i nekoliko uigranih šablona ne može proći protiv momčadi kao što je Salzburg, koji ima jasan identitet, podjelu uloga i plan igre. I bolje igrače.

No, postoji još čitav niz stvari koje se Mamiću mlađem mogu zamjeriti u jučerašnjoj utakmici. Počevši od promjene sustava u 4-4-2 s rombom u sredini, koja pomalo podsjeća na onu priču o žabi koja je vidjela kako se konji potkivaju. Izbornik Kovač prošli je tjedan s velikim je uspjehom protiv Azerbajdžana upotrijebio sustav koji je trenutno u modi, pa se čak priča o tome da bi obje momčadi u El Clasicu mogle zaigrati u rombu. Mamić ga je testirao u Zadru, i to izrazito neuspješno - neuvjerljivi Dinamo je do pobjede došao tek pet minuta prije kraja, kad su domaći već ostali s igračem manje i nisu više mogli stajati na nogama, a gol za 1-2 pao je tako da je vratar Matković jedan relativno bezazleni šut boksao u vlastitu mrežu. No za Mamića je to bila još jedna 'dominacija' i 'pokazivanje karaktera', a zapravo zabijanje glave u pijesak.

Zaigrati tako protiv Salzburgovih izrazito napadačkih 4-1-3-2 možda je imalo smisla pod uvjetom da Dinamo ostvari premoć u sredini. U tomu je tijekom prvog poluvremena donekle i uspio, ali bilo je vidljivo da Antolić i Brozović nisu sigurni u svoje uloge, a Ademi se doista herojski držao. No, time su domaćima širom otvoreni bokovi, koje Pinto i Pivarić nisu mogli pokriti. Prvi je ostavljao propuh iza sebe, a drugome je - kako se čini - trebao pomagati Machado, čovjek na vrh romba. Međutim, uloga koju je Machado odigrao možda se najbolje može opisati kao 'lijevo smetalo'. Ispod svake kritike.

Dinamo je tako ostao praktično bez značajnijeg učinka na krilima i sam sebe amortizirao u veznom redu - a to su dva područja na kojima mu inače dobro ide.Kevin Kampl je fantastičan igrač, ali protiv Dinama izgledao je kao Ronaldinho ili u najmanju ruku Iniesta. Dodatni problem s igrom bez krila bio je Soudani. Iako smo se već više puta uvjerili koliko njegova moć kopni u sudaru s kvalitetnim braničem koji ga je u stanju blisko pokrivati, smještanjem Alžirca u sredinu njegove linije kretanja postaju još predvidljivije i neopasnije, iako je imao sjajnu šansu poslije velike greške domaćeg stopera.

'Guardiola iz našeg sokaka' na poluvremenu i u zaostatku 2-0 ništa ne mijenja. Salzburg se šali s Dinamom i u 52. minuti je 4-0, a zatim staje na kočnicu i opet se aktivira tek u završnici, kad kaotična i riskantna Dinamova igra nudi puno prostora. Eduardo iskazuje odlike niželigaških legendi, briljantan jedan-na-jedan ali ništa više od toga, domaći propuštaju još pet-šest skoro mrtvih šansi te, onako zaigrani, dopuštaju gostima da zabiju, dvaput. Završni rezultat nemjerljivo je bolji od dojma i statistike, realno bi bilo 7-2 ili 8-2. Još jedno brutalno razbijanje iluzija, još jedna šamarčina ambicijama i samopouzdanju i opet, po tko više zna koji put, spoznaja da je nogomet modrih (ne pretjerano) zabavna melodija za lokalnu upotrebu, koja u dodiru s ozbiljnom „glazbom“ ispada smiješna, kao što bi ispale i kompozicije Rajka Dujmića u glasovitom Mozarteumu. Kao i uvijek kad se igra s ozbiljnom momčadi - jer modri su zadnji put pobijedili jačeg od sebe prije četiri godine pod vodstvom Vahida Halilhodžića. Bilo je to i zadnji put kad su imali dobrog trenera.