Ako želite slušati “Malu noćnu muziku” u mrtvačnici, dođite danas na Maksimir i uživajte u pogrebnoj atmosferi. Naravno, pod uvjetom da niste utakmicu s Osijekom gledali sa sjeverne maksimirske tribine .

Dinamova uprava u jednu od ključnih europskih utakmica ulazi s minusom od jednog gola, dva dana prije utakmice protiv Salzburga zabili su si autogol, priopćenjem da će selektirati navijače koji smiju na stadion, a koji ne. Istina, nije ugodno slušati sve te prostote, ali, tribine nogometnih stadiona su mjesto gdje je u cijenu ulaznice uključeno i pravo na demokraciju, tamo mogu i oni koji su iz građanskog odgoja imali popravak...

Pet uvjeta

Unatoč samo jednoj pobjedi na tri utakmice, Dinamo nije bez izgleda, još je blizu europskog proljeća. Tri pobjede garantirale bi prezimljavanje i “smrt sindroma Dinamo”, koji se, poput dosadne magle, vuče već više od 40 godina. No, da bi jedna impotentna dogma preživjela i najteže kušnje, Dinamo mora danas ispuniti pet uvjeta.

- Golman Eduardo mora biti u formi kao u Salzburgu, gdje je spasio klub od poniženja.

- Od Brozovića i Antolića se očekuju velike partije, zaAdemija takve bojazni nema.

- Fernandes i Soudani moraju biti smrtonosni...

- Zoran Mamić se ne smije kockati s klupskom reputacijom zbog ekshibicija s Wilsonom, protiv kojega sve glasnije galami i statistika. Na 14 utakmica je zabio 1 (slovima - jedan) gol. Zadnji put u rujnu. I ne smije trener ignorirati golgeterski dar Čopa i Henriqueza.

- Danas ćemo vidjeti i karakter momčadi, jesu li profesionalci ili “lažni legionari”. Ili pobijedite, ili barem umrite muški. Ako i ovaj put podbacite, već u petak vas treba ukrcati na noćni vlak za Lisabon...

Koliko mi je poznato, trener je u tri dvojbe. Kome povjeriti ulogu drugog stopera,Šimuniću ili Šimunoviću, da li na poziciju lijevog beka postaviti Pivarića ili Ibaneza i kome povjeriti ulogu trećeg napadača? Čop, Wilson, Henriquez ili Pjaca?

Zoran Mamić ima šansu osloboditi Dinamo nekih sindroma, koji ga pritišću kroz povijest. On će gotovo sigurno biti trener koji će osvojiti deseti naslov prvaka u nizu, a u prilici je i dočekati Božić kao europski građanin. Makar će to biti teško u grobnoj atmosferi, kada Dinamo ostaje bez podrške dvanaestog igrača. Broj dvanaest odavno ne igra za Dinamo, makar je bilo pokušaja nekih frakcija da se ignorira Mamićevo prisustvo i podrži klub, koji je vječito u turbulencijama.

Nemoguća misija

Bilo je tako uoči utakmica s Manchester Unitedom, dok je Dinamom vladao Zlatko Canjuga, tako je i sada, kada je Dinamo postao “family club”. I nije za sportski tisak glavna vijest hoće li igrati Čop ili Henriquez, već protjerivanje navijača, koji drukčije misle od svečane lože. Baš zbog tog rata se ovih devet bodova u tri europske utakmice čini nemogućom misijom, jer, dvanaesti igrač je u mnogim prilikama jednako važan kao, primjerice, Andrej Kramarić za Rijeku. A kad smo već kod Rijeke, Matjaž Kek je pokazao i drugo lice, onu strožu stranu, koja ne trpi brbljave igrače. Stradao je Ermin Zec.

Da je atmosfera oko Dinama barem na nuli (na žalost, bliže je Kelvinovoj nego običnoj nuli), vjerovao bih u “modre”, bez obzira što je na suprotnoj strani najozbiljniji austrijski klub, poduprt moćnim koncernom Red Bullom? Ali, što Dinamu može “dati krila”? Neiskusni trener, beskarakterni igrači ili publika, koje neće biti? Što slijedi? Povratak u depresiju? Možda ipak ne...