Priče o depresivnom pejsažu maksimirskog stadiona na Dinamovim utakmicama raspredaju se godinama, ali Krešimira Mišaka i urednike časopisa o mističnom i okultnom stvar je ozbiljnije zaintrigirala tek u rujnu 2012. godine kada je utakmicu Lige prvaka s Portom gledalo 4683 gledatelja. Fenomen se tih dana objašnjavao nekom vrstom humane razmjene navijača između Zagreba i Pule, točnije između dvije Arene. U rimskom amfiteatru je, sjećate se, upriličena spektakularna hokejaška utakmica Medveščaka i Olimpije koja je privukla sedam tisuća gledatelja, uglavnom iz metropole, dok su se Puljani zauzvrat razbježali po šoping-centru ignorirajući Ligu prvaka...

Ali tri mjeseca kasnije hokej se vratio u Zagreb, a egzodus Dinamove publike se nastavio. Spuštanje zastora na eurosezonu, meč s kijevskim imenjakom, s tribina je kibicirala nepokolebljiva zajednica od 3663 člana. Spiralnim efektom prošlog je vikenda Dinamo zaronio u još neistražene dubine (ne)posjećenosti, negdje na razinu Marijanske brazde, i proslavio jesenski naslov u društvu 710 navijača. Uzgred rečeno, ako pogledate videozapis koji dokumentira kulisu tijekom meča sa Slavenom, lako ćete shvatiti da je do brojke 710 klub mogao doći samo tako da je svaki posjetitelj okrenuo brojčanik na ulazu i na izlazu sa stadiona.

Gdje su uzroci masovnog bijega navijača sa stadiona? Infrastruktura je grozna, najdraži je argument Dinamova gazde kad god se povede razgovor na temu zašto čak i hrvatski film, čiji glavni junak samo lančano tamani cigarete i kontemplira pred kamerom, privlači više ljudi nego akcija uživo njegove momčadi. Stadion ne nudi niti minimum komfora. Tu se lako pokisne, ili smrzne, ili oznoji. Zagrebačka klima zbilja zna biti okrutna.

Onda su tu neizostavni huligani sa svojim bengalkama, prostotama, ksenofobijom, homofobijom, a čini se i agorafobijom (strahom od otvorenog prostora). Istini za volju, većinu njih policija je uklonila crnim listama, ali i nakon toga ostaje jedan akutni problem. Zove se, čitamo, “zagrebački mentalitet”, nešto kao sistemska pogreška u glavama stanovnika prijestolnice...

Pitanje je dana kada će nas potraga odvesti korak dalje, na prag velike protudinamovske zavjere osmišljene na kolegiju CIA-e. Zrakoplovi ispuštaju zloglasne “chemtrailse” da isperu mozak Dinamovu navijaču i odgovore ga od odlaska na tribinu, a prema svemu sudeći s istim ciljem emitirane bivaju i subliminalne poruke.

Smijte se slobodno, ali ozbiljne su knjige napisane na tu temu. Evo, u “Muškarcima koji bulje u koze” Jon Ronson navodi primjer da su Amerikanci zarobljene Iračane mučili puštajući im unedogled rock standarde poput “Hotel California”, računajući prefrigano da će tzv. nečujni zvuci u pozadini pjesme pogubno djelovati na um zarobljenih.

Zato uoči proljetnog nastavka sezone prijateljski savjet Dinamovim glavešinama - prekontrolirajte play-listu stadionskog DJ-a. Postoji osnovana sumnja da puštanjem one navijačke balade u izvedbi Kemala Montena, “mi smo Bad Blue Boys, mi smo Dinamo, k’o Sljeme veliko srce imamo”, taj opasni špijun već deset godina podlo i vrlo efikasno nagovara navijače da napuste nogometni stadion i zamijene ga Snježnom kraljicom...