AUTOR:
Robert Junaci

Rijetko je u medijima, kad i ima nešto reći, Mario Stanić to sam napiše u svojoj kolumni. I kao kolegi, moramo mu skinuti kapu, ima stav i zna ga iznijeti. Pristao je biti u žiriju Večernjeg lista za odabir najboljih hrvatskih nogometaša, a onda i razgovarati o svemu što se događa u našem nogometu i o sebi. Izuzetno zanimljiv sugovornik bio je vremenski ograničen u predblagdansko vrijeme, ali dogovoreno vrijeme intervjua produljio je za više od dvostrukog.

Za najboljeg nogometa izabrali ste Luku Modrića, koliko je bilo teško odlučiti između tri bisera – Modrića, Mandžukića i Rakitića?

– I nije baš, ja sam veliki fan Luke Modrića i Matea Kovačića. Luka mi je posebno drag, možda i zbog puta koji je prošao. Čovjek je igrao bh. ligu, danas bismo svi mi bili Luka Modrić, ali nisam siguran da bismo baš svi išli njegovim putem. Gledajući Mandžu, Raketu, zaslužili su i oni sam vrh, ali Luka je ipak igrač koji vodi igru Reala. Ne, nije to iznenađenje, ali mi smo takvi, stalno tražimo nešto više, nikad nismo zadovoljni, sad nismo zadovoljni jer igra jednostavno, ne zabija puno golova. Problem je u nama jer sve gledamo s negativnog stajališta. Dok je Mandžukić bio u Dinamu, svi su mu tražili neke mane, govorili da nema disciplinu igre. A onda ga uzme Bayern baš zbog toga, jer radi presing. No Luka Modrić je čovjek koji se izgradio. On je samozatajan, ali na terenu ima rješenja koja su sjajna, iz najtežih situacija on izlazi brzo i jednostavno. Ima neka neočekivana, nelogična rješenja, zbog toga mi se sviđa i Kovačić, i on ima takve ideje. To daje draž nogometu, ostaneš bez daha kad ih gledaš. Mi smo previše isključivi, sve nam je crno ili bijelo, nema sive. Ne možeš kod nas na sve gledati – ili si kralj ili si prosjak. Tako se gledalo i gleda na Niku Kovača i reprezentaciju.

Nedorečen u Chelseaju

Željezničar, Dinamo, Sporting Gijon, Benfica, Brugges, Parma, Chelsea klubovi su koje ste prošli, gdje vam je bilo najljepše, jeste li naučili jezike?

– Svugdje mi je bilo lijepo. Ja sam prilagodljive naravi. Jezike sam nešto naučio, daleko je to od perfekcije, ali puno bolje od osnovnog sporazumijevanja.

Jeste li bili šokirani kad ste prešli u Chelsea?

– Ne, jer sam mogao doći i godinu dana prije, zvao me Vialli, ali sam tada odbio. Tada je Italija bila nogometni broj jedan. Možda sam i pogriješio, možda sam trebao doći godinu prije.

Debitirali ste golom iz snova.

– Bio bi debi iz snova da se nisam ozlijedio. Da, onakav gol kad tek uđeš na teren rijetko se dogodi, posreći se jednom u životu ili nikad. No pola sam sata igrao s ozlijeđenim meniskom. To je adrenalin, valjda sam bio u transu. No zato poslije nisam igrao pola godine.

Otišli ste kad je došao Mourinho.

– Da, ali objektivno, nisam ja već dulje vrijeme bio pravi, vukao sam se zbog ozljede, trebalo je na još jednu operaciju i odlučio sam se povući sa 33 godine. Chelsea je zapravo jedini klub u kojem sam ostao nedorečen.

Čime se bavite?

– Evo, kao i sad s vama – pametujem. To je najlakše.

Niste li skaut Club Bruggea?

– Nisam, iako je bila nekakva opcija. Ali u nogometu sam indirektno, nešto se borim s prijateljima u menadžerskom svijetu. Ali najtočnije je reći da radim ono što radi oko tri milijuna Hrvata – pametujem.

I pišete kolumne.

– Ah, pišem. Moram osjetiti poriv da nešto napišem, mora u meni biti ljutnje ili gorčine, stvari koje izađu iz mene. To je baš stvar inspiracije. Ali lako je reći svoje mišljenje kad nisi unutra, ni o kome ne ovisim. Živimo u sustavu koji guši individualnost. I tu je problem, ne samo u nogometu.

Cijelo je društvo u depresiji.

– Potpuno, i to najviše boli. Nije stvar u novcu, živjeli smo u gorim vremenima i manje smo imali, ali je bilo smijeha. Danas na ulici onaj koji se smije izgleda čudno. I kome je onda nogomet važan, i ne samo nogomet, ni drugi sportovi nemaju ljudi. Živimo utrendu negativnosti. Treba kritika, ona je dobra. Ali kad je kritika stalna, samo negativna, nema toga koji će je izdržati. I tako kod nas sve je otišlo u kolektivnu depresiju.

O našoj ligi puno je negativnog mišljenja, no stalno izbacuje nove igrače.

– To je fenomen, u tom nekakvom kreativnom kaosu nekoga izrodimo. Liga je dobra, zapravo je odlična s obzirom na neljudske uvjete u kojima dečki igraju, pred praznim stadionima, to je užas. Puno se napravilo s ligom 10, utakmice su dobre, eto uEngleskoj ima toliko loših utakmica, nekvalitetnih i posumnjaš u sve što ide uz nogomet. Ali stadion je pun, stvori se pritisak, publika kod udarca iz kuta stvori atmosferu kao da je 'mrtva šansa'. Kod nas toga nema. I onda i dobra utakmica izgleda smiješno.

Je li razlika između Dinama i Rijeke u Europi upravo zbog navijača?

– Dinamova su dva osnovna problema. Jedan je problem ritma jer oni u zadnje vrijeme, do dolaska Rijeke, nisu imali konkurenta jer Hajduk je već dugo u padu. I Dinamo bez ritma prošeta ligom, a onda dođeš u Europu, trebaš prebaciti u višu brzinu, a na to nisi naučen. Ne može se to preko noći, to je proces. To je kao da stalno voziš autocestom, a onda se odjednom nađeš u kaosu gradske vožnje. I kao drugo, nemaju navijače, potpisujem da bi rezultati Dinama u Europi bili bolji da ima navijače. A ovako, pa Messi u Dinamu ne bi zabio deset golova u sezoni, u prvoj utakmici zabio bi pet, a onda bi ostao bez motiva pred 500 ljudi.

Zašto nema?

– Ha, pitajte sve po redu pa ćete vidjeti, nije to teško doznati.

Mislite li na Zdravka Mamića kojeg ste znali kritizirati?

– Definitivno se uprava udaljila od navijača. Kad kažem Zdravko, onda mislim na sve ljude koji su u vrhu nogometa. Ljudi su se zasitili, počeli su sumnjati u sve što je vezano uz nogomet. A kad izgubite vjeru, izgubili ste sve. Sad se sumnja i u predsjednika, trenera, u namještanje, suce, crne liste... A tko je najodgovorniji? Ljudi na vrhu pa onda svi ostali. Ali od vrha kreće odgovornost, tako u Dinamu od Mamića, Barišića i svih ostalih. Samo, ja sam siguran u nešto – kad Mamić ode iz nogometa, neće se time riješiti problemi. Neke stvari će se možda popraviti, ali treba puno vremena. Živimo u svijetu paradoksa, imate Dinamo koji je financijski stabilan, a nema navijača, a s druge Hajduk ima navijače, a nema pokrivenu financijsku stranu. I nastao je jaz između ta dva kluba, čak bih rekao i velika podjela. Pa reprezentacija je odigrala jednu utakmicu u Splitu u zadnjih tko zna koliko godina. Stvara se velika gorčina na jugu, govori se da je reprezentacija privatizirana. I to je bolno.

Liga nam je odlična

Zašto mislite da Mamićev odlazak neće puno toga promijeniti?

– Otići će, prije ili poslije, odu svi. Otišao je i Julije Cezar, pa što. Koliko je išlo sve prema dolje, toliko će sad vremena trebati da se sve digne. Odlazak može donijeti šok-terapiju, doći će ljudi na dvije, tri ili pet utakmica, a što onda? Nije njemu lako, živjeti i raditi u ovakvim uvjetima je užasno, s toliko negativnosti oko sebe. No to se godinama akumuliralo i došlo se u fazu da on postane jedini i isključivi krivac. Dobro, po hijerarhiji je tako, ali nemojmo se zanositi da će njegovim odlaskom otići svi problemi. Daj Bože da se varam.

Što mislite o Davoru Šukeru kao predsjedniku saveza?

– Prihvatio je tešku, odgovornu i zahtjevnu ulogu. On je trebao biti nekakav amortizer između saveza, reprezentacije i naroda, ali imam dojam se da malo zagubio. A to nije teško u ovakvoj situaciji.

Zamjera mu se što se nakon neodigranog derbija dugo nije oglašavao.

– To mi i govori da se malo izgubio, držim da je donio krivu odluku. U 90 posto situacija dobro je prešutjeti, no mislim da ovo nije bila takva situacija, gorjelo je, a kako se nije oglašavao, gorjelo je sve jače. Samo je davao šansu i razlog onima koji su ljutiti da budu još kivniji, agresivniji u svojim zahtjevima. Doprinio je lošoj atmosferi.

Kako gledate na odluku Hajduka da ne odigra derbi u Maksimiru?

– Mislim da Hajduk ima puno razloga biti nezadovoljan, podjela o kojoj sam govorio stvarala se godinama. Hajduk je bio u podređenom položaju i ima pravo izraziti nezadovoljstvo, boriti se. No žalosno je da je došlo do toga da se ne odigra utakmica, to je presedan za kakav nisam čuo. Ako pitate je li Hajduk trebao igrati, onda je odgovor – definitivno da. Isto tako su se trebali boriti na drukčiji način. Sigurno ljudima u Hajduku koji su donijeli takvu odluku nije bilo lako. Ne znam je li sve došlo do te razine daje to postao jedini način borbe ili otpora. Ali lako je nama sa strane govoriti. Kad shvatiš da si nemoćan, hvataš se za slamku. Bio je to dan koji će ući u negativnu povijest, dan u kojem su svi izgubili, dan kad je nogomet bio mrtav, kad je sport objesio bijelu zastavu – zaključio je Mario Stanić.