Da mi je netko rekao da ću se ovokoliko veseliti pobjedi Dinama jednoga dana, rek'o bi mu da je lud, ali kad počneš razmišljati na razini psihički stabilne osobe bez kompleksa i kad vidiš kakvi monstrumi su se nadvili nad klubom i oko njega i još posebno kad vidiš mamićoide kojih mi je toliko žao da najrađe ne bih ništa niti pisao budući da im je ionako najveća životna kazna to što jesu.
Ne znam od kuda početi, koga prvog citirati. Jednostavno se divim forumašima koji zrelo i inteligentno pljuskaju obraze mamićoida dok se ovi ne dobiju jednoga dana pravu pljusku kada će im sve postati jasno.
Trener odnosno menadžer engleskog tipa, navijači, uprava, igrači sve debakl do debakla, sve ne znaš 'ko je jadniji u Mamićevoj prčiji. Ali, oni mamićoidne nabiguzice to ne razumiju, umataju sve u celofan, maskiraju, ali koliko god maskirali uvijek sve izađe na vidjelo. Uvijek će spominjati neku komunističku zavjeru, ultimativnog prodavača stiropora i traperica, "nisam za Mamića, ali..", "nas zanima samo Dinamo", najhrvatskiji i najkatoličkiji klub, ruganje Hajduku koji je pojam za klub trenutno u odnosnu na nas, spektakularna i senzacionalna pojačanja .. i tako sve ostale minorne stvari mjesto da se bave prvo osnovama.
Dobro je netko danas napisao, nekima je klub samo 25 igrača, a nekima je klub sve što u klub spada.