Sjećam se dobro jedne stranice na društvenoj mreži od prije 3 godine, zvala se 'sv. Ivan Kelava', nastala nakon pobjede
nad Malmoeom, i čudesne partije našeg golmana, tada domaćeg dvadesettrogodišnjeg dečka koji je 
pisao najljepše stranice svoje mlade karijere. U najkraćem mogućem roku je skupila tisuće 
pristaša. Prvih mjesec-dva sve je bilo divno, bili smo opijeni rapsodijama Sammira,
tog brazilskog velemajstora Filha, mladića od 24 godine kojeg bi 'svaka hrvatska majka'
poželjela za zeta. Prekaljeni internacionalci Cufre i Tonel su gospodarili obranom, Dinamovi biseri 
Badelj iz Gajnica, Tomečak iz Brezovice i Vrsaljko iz Zadra dirigirali su desnom stranom,
šibenski sin vjetra Ante Rukavina i crnogorski topnik Beqiraj su bili noćna mora protivničkih stopera, a iskusni lokalni vuk Jerko Leko i osječki briljant Domagoj Vida su se pobrinuli da Svemoćni Cristiano nikad ne zaboravi utakmicu protiv Dinama i ni ne pomisli zaigrati u uzvratnoj. Malo po malo, početnički zanos i opijenost Ligom Prvaka i renoviranom maksimirskom ljepoticom je splašnjavala, nervoza se uvukla među igrače i navijače, porazi su se
redali i postajali sve veći i bolniji, a i maksimirski stadion je opet počeo prokišnjavati. Administratori spomenute stranice više nisu naglašavali senzacionalne obrane sjajnog Kelave niti malonogometne driblinge 
modrog dijamanta Sammira, nego propuste i mane izvršnog dopredsjednika i njegovog namještenika Krunoslava Jurčića. Za čas je sliku Ivana Kelave zamijenila prekrižena glava Zdravka Mamića. Spomenuta stranica odavno ne postoji.

Ovo je mala oda za sve one koji kažu da 'rezultat pod Mamićem nije bitan', kritiziraju 'crtače formacija' i najbolji dokaz koliko smo mi Hrvati kao narod mentalno izolirani i licemjerni idioti. Bolje od ovoga što trenutno imamo ni ne zaslužujemo.