Prva pobjeda u novim banana-split, dubioza kolektiv dresovima. I jedan kritički osvrt Mladena Miletića.
Zar i ti, brate Zorane?, pomislio je Zdravko Mamić kad je Danac Jacobsen hladnokrvno utrpao drugi gol pokraj kamenih svatova u Dinamovoj obrani. Da, da, i brat Zoran također, dragi Zdravko. Pao je brže od prethodnika, nesretnog Krune Jurčića koji se barem dokopao doigravanja.
Ako sada, kad je i braco Zoki zeznuo stvar, Mamić ne shvati da nisu treneri ti koji godinama upropaštavaju njegove “savršene” projekte, onda neće nikad. Ako sada ne shvati da se momčad i rezultat ne kupuju, nego stvaraju, onda mu uzalud sav trud i dernjava. Nije uopće čudno da na papiru slabije ekipe već godinama traumatiziraju sve dinamovce. Nekad je to Ludogorec, nekad Austria iz Beča, sada Aalborg... Jer svi ti klubovi, ili bar većina njih, drže se starog pravila koje opstaje u svim vremenima: što je momčad dulje na okupu, to je jača, bez obzira na kvalitetu igrača. Kad je Dinamo 1997. igrao najbolju europsku jesen, momčad koja je istrčala protiv Partizana bila je prosječno 4,18 sezona u klubu, samo je Prosinečkom to bila prva sezona.
Prvih 11 koji su istrčali protiv Aalborga zajedno su u prosjeku jedva dvije sezone. A Aalborgovih prvih 11 u prosjeku je u klubu 4,5 sezone: Kristensen 9, Würtz 7, Petersen 6 sezona... Treneru Nielsenu to je peta sezona na klupi. Možemo naći sto opravdanja da Dinamo mora kupovati i prodavati, ali rezultat je isti – Aalborg ide dalje, a Mamićev MiG raspao se u zraku kao onaj naš “donjolomnički”. I zato nas poštedite više ultramegamomčadi svakog ljeta, zlo nam je od perverznih pojačanja, “mačadi u vreći”, koji iz kornera pogađaju zapadnu tribinu, muka nam je od čudesnih portugalskih bekova koji ne naprave pošteni prekršaj na utakmici... Kad im još pridodaš šefa obrane kojeg u ovim godinama prije možemo zamisliti kako nastupa s mikrofonom u Čavoglavama nego u Ligi prvaka, onda dobiješ brz i bolan nokaut.
Nažalost, Dinamov novi krah samo je odraz stanja u kojem nam se nalaze i društvo i država. Kakva nam je zemlja, takvi su nam i “čuvari neba”, takve su nam i proslave ratnih pobjeda, takav nam je i nogometni prvak. Izvana ušminkano i uparađeno, lijepi naši, a iznutra trulež u kojem crv do crva kolo igra. Vladaju mentalitet “ne može nam ni’ko ništa” i retorika “plitkog potoka”, pa tako prvake Austrije i Danske ismijavamo kao momčadi koje se ne mogu dodati i koje ne bi prošle Donji Miholjac. Kod kuće smo lajavi i glasni, a čim izađemo iz svog sokaka, postajemo mali miševi.
A možda sve to s Dinamom uzimamo previše k srcu. Pa glavno da se dobro posluje, da je plus na računu i da pola Europe priča o menadžeru iz Zagreba. Koga briga za Europu, u ožujku ćemo opet biti prvaci i dogodine sve ispočetka. Ovaj Dinamo nije MiG, nego hrvatski vlak koji rezultatski već godinama stoji u mjestu, premješta se s kolosijeka na kolosijek i samo se putnici namjernici izmjenjuju. U kupeu sjedi Mamić, preko puta ostarjela gospođa, Dinamova publika...
“Kamo putujete?”, pita Mamić.
“Ne znam”, odgovara ona.
“Pa i ja onamo idem...”, kaže Mamić.
Spusti roletu na prozoru i poviče: “Krenuli smo!”