NA DANAŠNJI DAN (5.8 )-1945. Hajduk – Dinamo 2:0 – prijateljska
Jednog dana iznenada je u Zagreb doputovao Dr. Šime Poduje, član uprave splitskog Hajduka. Njegov dolazak bio je povezan s gostovanjem Dinama u Splitu. Oslobođeni Split imao je veliku želju da nakon rata pozdravi na igralištu pod Marijanom, igrače iz Zagreba. Sporazum je brzo postignut. No, nastala je velika jurnjava oko prijevoza. Vlakovi još nisu vozili. Pruge su se popravljale. Jedina mogućnost, bila je prijevoz autobusom. Ali, kako do njega doći? Ako se negdje i pronašao autobus koji bi mogao krenuti za Split, redovito je imao slabe gume. Ipak, nađen je kompromis između ZET-a i vojske. Tramvajci su dali autobus, a vojska gume. Međutim, naišao je novi problem. Trebalo je sakupiti igrače, a one igrače koji su otišli u vojsku nismo mogli posuditi. Pokušalo se odgoditi susret. No, dr.Poduje se nikako nije slagao s time. Bio je uporan. Odlučeno je na kraju sastaviti momčad od raspoloživih igrača. Ico Hitrec je zakazao polazak igračima, dogovoreno je – polazak u 24 sata, ispred električne centrale. Autobus kojim je Dinamo trebao krenuti na svoje prvo putovanje vrlo se sporo punio. Kao da su njegovi putnici zaboravili na sat i cilj putovanja. Bilo je već 2 sata u noći, a niti polovica igrača još nije stigla. Utakmica se nije nikako više mogla odgoditi. Split je nekoliko dana već živio za tu utakmicu. Veliki plakati su nagovještavali gostovanje zagrebačkih majstora nogometa. Čak su na plakatima objavljeni sastavi. Onaj naš bio je na papiru stvarno vrlo jak. Bila je to momčad Građanskog. Glaser, Brozović, Dubac, Lechner, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Pleše i Antolković.
Kada se uvidjelo da igrača nema, odlučeno je da se krene po stanovima potražiti 'zaboravljive' igrače. Među prvima otišlo se u Savsku cestu, gdje je onda stanovao Drvodelić. Tamo se saznalo da je Drvodelić već krenuo za Split. Kasnije se pričalo da se od straha sakrio pod krevet, samo da ne mora putovati, jer su se u to vrijeme još uvijek po Lici i Dalmaciji zadržavale sitne grupe ustaša i četnika. Nije ništa drugo preostalo nego poći na put s nekoliko mladih igrača, rukometašom Maroldom i starim Stankovićem.
Put je bio vrlo naporan, loše ceste, kamenje, zatrpani prolazi sve je ionako dug put činilo beskonačnim. Kada se konačno stiglo u Split, Hajduk je priredio vrlo lijep doček. Spavalo se u privatnim kućama, a hranilo se u Domu ratne mornarice. Vodstvo puta je iskoristilo priliku za kupanje i sunčanje. No, trebala se odigrati i utakmica. Trebala se sastaviti momčad. Bilo je raznih prijedloga i kombinacija. Netezanje oko sastava prekinuto je Zvonimir Stanković, jednom duhovitom primjedbom: „Ja ću desno krilo, a vi kako znate!“ Ostali su se složili s time, tvrdeći da će, obzirom da Jozo Matošić igra lijevog beka, konačno imati vremena da zajedno s njim u toku 90 minuta osvježe uspomene iz mladnih dana.
Hajduk je pobjedio 2:0! Nakon utamice priređen je banket na kome su izmjenjene zdravice. Izgovorene su i ove riječi: „Neka opet Zagreb i Split, budu nositelji dobrog, kvalitetnog i vrhunskog nogometa u zemlji.“ Ova jedinstvena želja se ubrzo ostvarila.