– Pa što bi oni htjeli? Dinamo je prvak već 9 godina zaredom, igraju europska natjecanja i Ligu prvaka, klub (ili Zdravko Mamić) omogućio im je da gledaju najbolje europske momčadi u svom gradu, a oni i dalje – ne dolaze!? Pa to je neshvatljivo, da možeš biti toliko razmažen.

Sama ova argumentacija ukazuje na to da je razumljivo da klub koji ne osvaja naslove, publike i nema. Takva argumentacija ne nudi objašnjenje zašto je Poljud za hrvatske prilike sasvim dobro ispunjen, a na europskoj razini, zašto je recimo „Le Chaudron“ Saint-Etiennea gotovo uvijek ispunjen unatoč tome što klub zadnjih desetljeća zna ispasti u drugu ligu, a isto toliko gleda u leđa najljućem rivalu Lyonu. I navijači Saint-Etiennea mogli su (na televiziji) gledati one koji osvajaju naslove, ali umjesto gledanja atraktivnih protivnika, odlučili su se na gledanje svog voljenog kluba.

Idemo li na utakmice brojati zaradu od transfera ili dobro se zabavljati?
Odlazak na utakmicu za prosječnog navijača u sezoni dugoj više od 30 kola znači ponajprije druženje s dragim ljudima s kojima dijeliš istu strast, okupljeni oko zajedničkih vrijednosti koje dijelite, a što se tiče momčadi na terenu, važnije od same pobjede je da se igra hrabro i pošteno. Pogotovo kad je riječ o klubovima poput Dinama koji igra u ligi koja ni po čemu ne može konkurirati onome što imaju španjolska ili engleska liga, kada je riječ o kvaliteti nogometa. Ali, gledanju Premiershipa na televiziji itekako možeš konkurirati ako ti je atmosfera na stadionu sjajna što je magnet za publiku. Ako učiniš sve da tu atmosferu suzbiješ, rezultat je ovo što imamo danas. Što se pak tiče vodstva klubova, oni su za prosječnog navijača najbolji kad se drže krilatice „najbolja je ona Vlada koja najmanje vlada“, kad se drže neprimjetni, a ne kad sebe guraju prvi plan, iznad kluba, momčadi, navijača, pa čak i grada iz kojeg sam klub dolazi. Navijači prosvjeduju protiv vodstva klubova koji su puno uspješniji od Dinama, od Južne Amerike (Corinthians) pa do Engleske (Manchester United) i to je normalno, osim naravno na hrvatskom medijskom nebu gdje je takvo demokratsko i sasvim legitimno ponašanje – neprihvatljivo i razmaženo.

Kad se državni aparat upre da ti uništi gušt
U slučaju Dinama, tragedija po posjeti počinje zapravo još od osnutka države. Prvo je klubu nasilno promijenjeno ime i to višekratno, bez ikakvog plana i osjećaja za ono što ljude veže uz taj klub. Nedvojbeno je da Dinamo simpatiziraju i ljudi izvan Zagreba, pa i izvan Hrvatske, ali nazivanje kluba „Croatia“ da bi se postiglo nekakvo „svehrvatsko pomirenje“, stvorilo je naravno više štete nego koristi. Većina publike na utakmici Dinamo-Slaven Belupo dolazi iz Zagreba, a ne Travnika ili Bjelovara, pa je upravo njima oduzeto „sveto ime“. Uz to, klub kojem se tepalo da je svojevrsni „pokret otpora“ koji je pomogao u odcjepljenju od bivše države, uskoro je pretvoren klub u kojem su po direktivi dodjeljivani novci i sponzorstva državnih i inih poduzeća, a suci su prema njemu, da se izrazimo eufemizmom, bili više nego blagonakloni. Uz to,provođena je i represija nad onima koji su nosioci atmosfere zbog koje se i dolazi na stadion, Bad Blue Boysima, što je sve rezultiralo dugogodišnjim odvraćanjem ljudi od kluba.

Iz katastrofe u apokalipsu
Nakon kratkotrajne euforije koja je uslijedila nakon vraćanja imena, ali i činilo se tada, promijene u odnosima moći te očekivanjima u poštenije prvenstvo, publika se na par sezona vratila. No, nakon što se ispostavilo da je situacija zapravo i gora nego prije, da se represija nad navijačima povećala, a odnos moći u samom nogometnom savezu (ali i državnim institucijama!!!) se toliko koncentrirao u rukama jednog čovjeka ili jednog kluba, Dinama, odnosno Zdravka Mamića, ljudi su jednostavno s tribina – nestali. I nisu tu pomagali ni respektabilni protivnici, ni drugorazredni trikovi s jeftinim kartama. Tu više ne stanuju pojmovi poput „pošteno“, „hrabro“, a o tome da je cijeli show umjesto momčadi preuzeo izvršni (do)predsjednik Mamić čime se ogriješio o princip neprimjetnosti i uzrečicu „najbolja je Vlada koja najmanje vlada“ kao malo tko prije njega, da i ne govorimo. Nakon što se sustavno više od dva desetljeća crnilo oporbu, a istovremeno ubijalo bilo što gospodski i viteški iz kluba, danas imamo klub koji više nikog ne zanima. Klub je to koji samo služi šačici naivaca i „plaćenika“ za povremeno nabijanje na nos rivalima kako su loši i kako nemaju pojma kako se ustvari vodi klub – koji više netko nema želudca gledati uživo.

Sve ću vas potjerati, a onda se čuditi kako nikog nema 
I dok se klubovi koji ispravno shvaćaju što to ljude zove na tribine trude što više približiti navijačima i simpatizerima, privlačeći ih osjećajem zajedništva i povezanosti, ali i slušaju njihove želje, pozivaju na sudjelovanje u odlučivanju - ovo vodstvo Dinama od navijača, simpatizera i javnosti bježi kao vrag od tamjana, ne nudeći nimalo transparentnosti, a kamoli da bi se poslušao „glas naroda“. Kupce godišnjih ulaznica pravi se budalama naknadnim smanjivanjem cijenama, a sve neistomišljenike proziva neobrazovanim huliganima ili ih se stavlja na crne liste. Prosječni navijač danas ima sliku kluba kojem su pravnim akrobacijama izbrisani dugovi u milijunskim iznosima, čiji gazda bira ne samo tko će igrati u klubu kojima upravlja nego i tko će biti u vodstvu Hrvatskog nogometnog saveza i kojih jedanaest će istrčati za reprezentaciju. Istovremeno, u vrhu kluba sjede ljudi koji s Dinamom nemaju veze, godinama je bilo nemoguće doći do bilo kojeg dokumenta o načinu na koji je klub ustrojen, a financijsko izvješće je i dan danas dokument s oznakom „tajnosti“. Istovremeno, gledamo kako „gazda“ poziva svoje igrače da razbijaju lokale, a on će sve to platiti. Takve stvari i ponašanje, osim što se u potpunosti nedostupne prosječnom pojedincu, nemaju veze sa pojmovima „hrabro“, „pošteno“, a o zajedništvu da ne pričamo.

Tko je zapravo licemjer? 
I tu dolazimo do završne kontradikcije. Na kraju priče, vodstvo kluba, oni koji ga podržavaju, kao i dio novinara i komentatora u medijima koji su stali na stranu jačeg, za slabu posjetu krive – razmaženu zagrebačku publiku. No, prava je istina da su upravo ti isti oni koji su razmaženi, za razliku od publike. Jer, nakon više od dvadeset godina sustavnog uništavanja onog što je u osnovi dobra zabava, sad još očekuju da zagrebačka publika, kojoj je klub i osjećaji vezani uz njega zatrti, kao zombiji to vodstvo kluba i ono što klub trenutačno predstavlja i dalje – vole. E pa neće moći… Publiku sa stadiona možeš otjerati, ali ne možeš ih represijom nagovoriti da te vole.