pikula je napisao/la:
U boldanom ti je suština. Dinamo je bolesnik. Kojeg ste vi napustili i ostavili samog u bolnici. Svi znamo kako se zove bolest. Vi mislite (a znate da nećete) da ćete tu bolest izliječiti tako što ne idete na utakmice i navijate protiv bolesnika. A 'doći ćete natrag'. Ja ne mislim tako.
U Arsenalu također postoje 3 grupe navijača - za Wengera, protiv i neutralni. Ali idu na utakmice svi. I pun stadion.
To je klub koji je u neku ruku engleski Dinamo - bez trofeja i napretka 10 godina, svake godine isto,
na čelu s čovjekom oko kojeg se lome koplja jer se boji potrošiti i nema rezultat mada je svake godine unatrag bar 15 godina među četiri u najjačoj ligi na svijetu i igra ligu prvaka najdulje od svih engleskih, a možda i europskih klubova. Najskuplje ulaznice na svijetu. Najomiljeniji klub i perjanica nogometa u glavnom gradu valjda najnogometnije zemlje na svijetu. Ali pun stadion. Kod nas ne mora biti pun,
nije nikad ni bio u 'tramvaj ligi' ali bar tri-četiri tisuće na svakoj utakmici, pa makar i kontra Slaven Belupa,
i pun stadion protiv renomiranih protivnika, kako je nekad i bilo. Ovaj put bez baklji i divljanja.
To je moj san.
Vidi cijeli citat
Micek, Arsenal je privatni klub. Ko voli, nek izvoli. Mogu i konja metnut za trenera. Ja imam svoje mišljenje o onima koji će to gledati i podržavati, no to je njihova stvar.
Btw, bio sam na tom tvom mitskom Arsenalu, i ne bih mijenjao onaj moj Dinamo ni za deset takvih punih stadiona. Nas troje je na njihovoj tribini radilo bolju atmosferu od svih tih "zaljubljenika".
Osim toga, Asrenal nije bolestan. Uprkos privatnom vlasniku, i dalje je klub. Možeš trenera voljeti ili ne voljeti, slagati se ili ne slagati s njim, klub će te i dalje veseliti ili žalostiti. Živjet ćeš s njim.
Kada klub prestane biti klub, kada ta bolest ima ime i prezime, kad si daš truda pa pokušaš izliječiti bolest, kad ti bolesnik tvrdi da si zapravo ti bolestan, kad to traje godinama, kad nemaš više opcija, kad ti na kraju balade brane i ulazak na stadion samo zato jer si shvatio koliko je klub i zašto bolestan i to se usudio reći, najbolje se maknut. Samo nek to ide svojim tijekom, doći će sve na svoje.
Ja sam na Dinamu bio od početka osamdesetih, do druge polovice dvijetisućitih. Ohoho vremena su bili loši, i nije mi smetalo, bio sam na svakoj. Veselio se i tugovao, živio s klubom. Bez obzira na rezultat, trenere, igrače, stanje na tablici. Meni to sve i nije tolko bitno.
Ova tvoja "pomoć" je ko da ženi s rakom iz mog primjera, koja laže, maže, vara, pije, puši, ždere, dok leži u bolnici, donosiš pljuge, cugu i prasetinu, i praviš se da ne vidiš da laže, maže, vara, tuče te, vrijeđa i pljuje...sve u nekoj nesuvisloj nadi da će taj obrazac, uz tvoje prešutno podržavanje istog, na neki magičan način sam od sebe prestati i nestati.
I onda još upreš prstom u nekog drugog, totalno nevezanog, i veliš "eto, i njegova žena popije čašu vina tjedno, a on je još uvijek s njom, to definitivno znači da ja svoju moram bezuvjetno voljeti, pokazujući to tako da joj u bolnicu donosim cugu, pljuge, prasad i trpim da me laže, maže, vara, tuče, vrijeđa"
Dinamo je preveliki klub, njemu takva moja "pomoć" ne treba. Ništ mu se ne bu dogodilo, tu je bil i prije mene i tebe, tu bi i stoljećima posle nas. Vi slobodno "liječite" agoniju i "pomažite" praveći se da bezuvjetna podrška bolesniku mijenja njegovo ponašanje...jes da bu nešto duže trajalo, al će doći to na svoje. Kad dođe, eto me natrak. Bil sam 25 godina tam, bil bum i dok ne krepam. Ali bolest nečega do čega mi je jako stalo hranil nebum.