Izlazili su Dinamovi igrači iz svlačionice nakon Petrolula i jedan po jedan isticali doprinos tribina.

- Stvarno su nas gledatelji nosili, bilo je lijepo čuti skandiranje i ovacije i pljesak za pobjedu na kraju susreta - govorili su i oni koji su ovdje već neko vrijeme, ali nisu imali privilegij osjetiti Maksimir kao domaći teren u europskim susretima. On to doista dosad i nije bio, uostalom, Dinamo je češće gubio kući nego u gostima.

Da se razumijemo, atmosfera iz Maksimira u četvrtak nikako se ne može usporediti s poljudskim spektaklom ili riječkom euforijom, daleko je to i od onih vremena kad je europsko proljeće na minus 20 iščekivalo dvadesetak tisuća ljudi. Međutim, tih 10 tisuća gledatelja na Maksimiru, navijanje “Dinamo, Dinamo”, bez ijedne baklje i sličnog incidenta, veliko su iznenađenje.

Na neki način probijena je psihološka granica, a ono što je mnoge najviše šokiralo jest da je gledatelja bilo i više nego protiv Aalborga. Unatoč ispadanju iz Lige prvaka! I bez obzira na to što, dakle, divljenje jednoj, zapravo skromnoj brojci djeluje očajnički, nitko ne može osporiti da se na Maksimiru nešto mijenja. Jer te karte više nisu za kunu, one imaju svoju cijenu, dosta visoku. Dobro, možda ih je nešto i podijeljeno, ali to je stvar marketinga, u to ne ulazimo.

I na sukobe dijela navijača i kluba, argumente jednih i drugih, već su potrošene šume papira, moglo bi se o tome do beskraja. No ono što je ovom prilikom bitno jest da je prvi put nakon dugo vremena publika u Maksimiru bila vjetar u leđa, podrška i saveznik igračima na terenu. Možda i zato nisu pokleknuli kod 1:1, nisu se raspali kao obično, možda su i zato napokon pobijedili na svom terenu u ključnoj utakmici.

Nova je želja svih, kako čujemo, 15 tisuća na prvoj idućoj europskoj utakmici, pobjeda u njoj donijela bi možda još koju tisuću u onoj sljedećoj. Zar će Dinamo uistinu dočekati da mu Maksimir bude u Europi pravi, domaći teren? Bila bi to stvarno najveća promjena, najveći uspjeh modrih pulena...