Teško ćete danas prošetati Maksimirom, mislimo na onaj dio stadionskog kompleksa, da ne čujete nekoga kako razgovara na stranom jeziku. I, vrlo često neko novo, nepoznato lice, neki mladić projuri kraj vas, već drugi dan možda i neće biti ovdje.

Dinamo je uistinu postao zanimljiva pozornica za strane igrače, vrlo često u Maksimiru vide priliku za prvi kontakt s Europom, pa ako uspiju, odu u neki jači klub. Dosta ih je zadnjih mjeseci prošlo kroz probe, neki su se zadržali, neki otišli sreću potražiti dalje. Neki su čak najavili da bi se mogli i vratiti. Pisali smo kako je nedavno tu, primjerice, bio Alexander Jakobsen, Danac egipatskih korijena i putovnice, koji je čak i zabijao za Dinamo B u prijateljskim utakmicama. Zadovoljio je struku, no do dogovora nije došlo. Bio je tu i Letonac Ikaunieks, kojega je doveo Maris Verpakovskis, on je jedan od tih koji bi se u budućnosti mogao vratiti.

Sve je ovo samo da oslikamo stanje na tržištu, nema dana kad u Maksimir ne stigne neka ponuda o dolasku nekoga gotovog igrača ili mladoga na posudbu. Leon Habib Ernst, mladi igrač Bayerna koji je nedavno potpisao za Modre i razvijat će se u omladinskoj školi, zapravo, ima hrvatsko državljanstvo, ali je još jedan u nizu igrača koji su u Maksimiru stigli iz inozemstva. Bez obzira pričamo li o prvoj, drugoj ili nekoj od momčadi iz omladinske škole. I dobar je povod da zbrojimo koliko zapravo igrača iz inozemstva okuplja “Dinamo Internacionale”.

Trenutačno su u Maksimiru postoje gotovo dvije momčadi stranaca. Ako u njih brojimo, primjerice,Luisa Ibaneza i Kobieja Morrisa, koji, kao i mali Leon imaju hrvatsku putovnicu, ali su ih dobili tek zahvaljujući igranju u Hrvatskoj. Ono što je u čitavoj priči dosta primjetno, jest da se u Dinamu povećao broj Afrikanaca. Poglavito onih iz “Crne Afrike”, osimAddyja u prvoj momčadi, u Dinamu B su SenegalacBadara i Ganac Acheampong. Dodamo li njima Alžirca Soudanija, dolazimo do “pokera” Afrikanaca u modrom dresu, brojka je to koja se ne pamti u povijesti. Donedavno su Afrikanci za Dinamo bili potpuna egzotika, bilo ih je iznimno malo, a trag je ostavio tek Kamerunac Mathias Chago. Međutim, eto, probijena je i ta barijera.

- Skautiranje u Africi dosta je skupo, transferi po kontinentu su komplicirani, a i natjecanja u mlađim kategorijama nisu tako organizirana kao u Europi. A i jaki su klubovi tamo već davno bacili “pipke”. To su neki od razloga zašto Dinamo nije dovodio Afrikance - još prije dvije-tri godine objašnjavao nam je Romeo Jozak, tada šef Dinamove škole. Međutim, brojne nogometne akademije otvorene diljem Afrike, proizvode sve više igrača, koji su spremni i za male svote doći u Europu, samo da dobiju ikakvu nadu da će se izvući iz siromaštva. Tako njihovi dolasci na probu, zapravo, Dinamo ne koštaju ništa, a ako se pokažu, super. Bilo je u Maksimiru još igrača iz Nigerije, Kameruna, Gane..., koji su čak i trenirali s prvom momčad, no iz raznih razloga nisu se ovdje zadržali, nisu ispunili kriterije.

Međutim, da ne ispadne da je Dinamo samo “otkrio Afriku”, zapravo su od stranaca ovdje najbrojniji Europljani. Njih je 11, dovoljno, dakle, za čitavu jednu momčad. Među prednjači petorica Portugalaca, oni su u trendu.

- Danas je lakše dovesti igrača iz Europske unije nego iz zemalja iz okolice, zbog procedure i papira - kaže nam Marijan Vlak. Ima, doduše, u mlađim uzrastima nekoliko mladića iz BiH, ali, zapravo, sve je manje igrača iz “okruženja”. Trojica seniora iz Bosne i Hercegovine, Husejinović, Hodžić i Bekić te jedan od rijetkih klinaca Albanac Cekici.

Južnoamerikanci, koji su prijašnjih godina bili ultimativni hit i dalje su zastupljeni, četvorica su u prvoj momčadi. Među njima, dakako i Ibanez, koji je već starosjedilac i hrvatski zet, uz njega drugi Argentinac Sigali, te dvojica Čileanaca Fernandes iHenriquez. Sve zajedno - 21 igrač, a - nijedan Brazilac. Iako su neki bili želje u prelaznom roku, oni Dinamu više nisu glavna meta.