Zakaj volim Dinamo?

Bila je prije nekoliko dana nagradna igra na sportnet.hr-u, napišeš tekst zašto voliš svoj klub i možeš dobiti dvije godišnje ulaznice za njega. Nisam sudjelovao. Nije mi se sviđala ideja pojavljivanja mog imena na netu, kao ni to da će ljubav prema mom klubu ocjenjivati oni koji ne znaju koliko se krvi prolilo za ime mog kluba, koliko su nas je**li kroz povijest samo zbog ljubavi prema tom klubu, oni kojima je Dinamo samo neki tamo klub preko kojeg misle doći do Bundeslige, Premiershipa, Serie A ili Primere. Nisam ni zato što volim svoj klub, i svoju sam godišnju ulaznicu kupio čim je izašla u prodaju.

No danas sam odlučio zapisati sve svoje misli koje su mi onda pale na pamet, ne zbog nagrade, jer ju ne mogu dobiti, već zbog nostalgije. Sjetio sam se onih gimnazijskih dana i zadaćnica. Kada su sve cure u razredu pisale o Byronu i vrhuncu romantizma, a svi frajeri o Nikoli Šubiću Zrinskom i njegovom junaštvu, ja sam pisao o Dinamu. Za mene je Dinamo bio vrhunac romantizma i najteži boj.

Ali odmah sam se zapitao: Zakaj, dovraga, volim svoj klub? Kaj uopće ja volim, kaj je to Dinamo? Onda sam zaključio da neću slati nikakav tekst da bi poklonio te dvije ulaznice starom. Nikada to ne bi prošlo kod igrača. Kaj je Dinamo?

Stadion, uprava, navijači, igrači, trener, tradicija, ime, grb…?

Moj klub igra na najružnijem stadionu na svijetu, na stadionu na čijem vrhu raste drvo, stadionu iz kojeg viri armatura i s kojeg pločice padaju ljudima na glavu. Ne samo to, Maksimir je stadion u kojem je navijač iz prvog reda udaljen od terena 15 metara, plus još 7-8 u zrak, Maksimir je stadion s četiri različite tribine, zmazanih stolica, smrdljivih klozeta, milijun nepotrebnih kamera, neiskorištenih poslovnih prostora, reflektora zapiknutog na sredinu atletske staze, AI techno-rave semafora u milijun boja koje sam mijenja, narušene statike i pokvarnog vodoskoka između tribine i terena da nas svakog tjedna podsjeća na Tuđmanove vojne igre i megalomaniju devedesetih. Moj stadion Englezi su opisali kao „građevinu koja prije izgleda kao nešto što bi Salvador Dali izgradio da su mu dali Lego kockice, nego kao neosvojivi stadion sedme reprezentacije svijeta“.

Uprava? Ovaj klub vodi „la familia“ s predsjednikom koji je vjerojatno u djetinjstvu prijateljevao s Ivanom Mažuranićem, naš sportski direktor „pojačanja“ kupuje sunčajući se na južnoameričkim plažama, naš „bez komentara“ glasnogovornik zove se Adolf, a za internet je zadužena neobrazovana propala tenisačica. No, vrhunac je pozicija koja postoji vjerojatno samo u mom Dinamu – funkcija izvršnog dopredsjednika. Bog sam zna kaj bi taj trebao raditi, ali svi znamo kaj radi – sve! Naš izvršni dopredsjednik vlada klubom, kupuje, prodaje, pametuje, on je moć, on je Dinamo, on je katolička crkva, on je Hrvatska! Naš izvršni dopredsjednik šamara obavještajce, autom udara policajce, navijače proglašava jugonostalgičarima, vrijeđa novinare, psuje YouTube, naš izvršni dopredsjednik je veliki vođa, „naše sunce“, ima sam ugovore s igračima, on danas kupi Bentleya za dva milijuna kuna, a sutra mu je svaki igrač koji treba biti pojačanje skup, danas njegov klub ispadne od Šerifa, sutra već on razgaljeno na svojoj jahti pjeva kako su bi(je)li vrhovi planina. Naš izvršni dopredsjednik se igra mojim klubom kao dijete zvečkom, on zarađuje na klubu, njemu je Dinamo import-export, on je sve ono što prosječan dinamovac mrzi u svom klubu.

Navijači? Moj Dinamo je pet puta za redom prvak Hrvatske, klub koji otvara sezonu pred 500 ljudi. Pozvat ću se na onu Knjazovu – „Dinamo je kao žena koja te sto puta prevari, a ti je i dalje voliš“ – ne može se protiv nekih stvari. O Dinamu priča pijanac na križanju kod kioska, čovjek koji prodaje cvijeće na klupici u kvartu, o njemu pričaju ZET-ovi kontrolori, dedeki na Cvjetnom, klinci koji idu iz škole, o njemu pričamo mi na kavi prije posla. On je tu, utkan u sve nas kao neki loš gen, kao mrena, nekako ga se sramimo. Dinamo je Dinamo, ali nije Dinamo, u nekoj filozofskoj sferi ovog teksta, ipak lakše shvatljivoj nego što se čini. Dinamo volimo kao neki ideal, jer mi se s tim klubom ne možemo poistovjetiti. Bojkot Dinama najjači je bojkot u povijesti, to je bojkot jednog milijunskog grada u kojem ne sudjeluje samo još nas nekoliko stotina teških ovisnika o d-molu, bojkot koji traje mnogo godina, koji nema organizatora, spontan kao kaj se spontano okupljalo kod „pimpeka“, očit kao nemoć Dinamovog napada. Ovaj grad voli Dinamo poskrivečke, tajno, poganski ga obožava u grupicama od dvoje, troje ljudi uz jutarnju kavu, uz čekanje tramvaja, uz pivicu u kvart. Navijači nikada glasnijom tišinom nisu rekli što misle o svemu kaj se događa u njihovom klubu.

Igrači? Morales, Sammir, Calello, Slepička; ne zaboravimo Carlosa, Andersona, Papadopoulosa? Nikada nisam volio one homofobne tekstove u novinama protiv stranih igrača, jer kao što je Etto gušio Tomečaka, tako je i Vrdoljak gušio Calella. I nije to samo zbog stranaca. Badelj, Vrsaljko, Barbarić, Bišćan, Šimić… naši dečki. Tribine deru grla dva poluvremena, dva produžetka i ne znam više koliko serija penala, a oni ni ne zaplješću? Nogomet je biznis, nisam ni ja slijepi nostalgičar. Znam da je Moralesu svejedno zove li se ovaj klub Dinamo, Croatia, HAŠK Građanski ili nekaj četvrto, znam da bi Sammir razmišljao kako je taj čovjek glup kaj si je ugrozio karijeru kad bi vidio Bobanov skok na milicajca, znam da Ibaneza boli đon kaj ne zna tko je Dražan Jerković, ali to isto ne očekujem od naših igrača. Izgleda da ipak jesam slijepi romantičar. Dinamovi igrači su skupina razmaženih zvjezdica, skupih stranaca i bezobraznih igrača iz naše škole. Ma briga me za strance! Ali me boli kad Ćorluka ili Badelj glume ozljede da bi se prodali, boli me ta bezobzirnost, taj bahati i umišljeni stav kako su iznad kluba koji ih je stvorio. Pet, šest mjeseci dobre igre i prerasli su HNL. Jeste li prerasli tribine? Jeste li prerasli svoj grad? Jeste isplatili tribine? Koliko košta ljubav, 800.000€ po sezoni?! To boli. Ne boli kad Slepička odbije pucati penal jer se boji, ni kad Dodo godinu dana ne zabije gol jer jednostavno ne kuži igru ni kad Sammir na Facebooku odbrojava dane do povratka u Brazil. Boli kad domaći dečki ne kuže spiku.

Trener? Ne, stvarno ne mogu o tome. Navijač Manchester Uniteda, mrtav-pijan u pet ujutro nakon kaj udari 10 puta glavom o zid zna tko je trener njegovog kluba zadnjih dvadeset godina. Navijač Dinama trijezan uvijek mora zastati na sekundu i razmisliti, jer u šumi od preko dvadeset trenera u tridesetjednom (brojkom: 31) mandatu zadnjih dvadeset godina izgubili bi se i veći povjesničari.

Tradicija? Moj klub ima burnu povijest, takvu nema ni jedan, moj klub će tri puta slaviti stoti rođendan zbog malograđanštine: prvi puta zbog megalomana iz Velikog Trgovišća, drugi put zbog čovjeka iz Bjelovara, na sramotu svih Bjelovarčana. Za mene je moj klub nastao 1911. Za mnoge nije. Većinu. No, to je najmanji problem. Moj Dinamo je najtrofejniji klub bivše države od raspada, najviše puta je bio prvak, ima najviše osvojenih kupova, najviše puta je igrao u Ligi prvaka, ima najviše skupljenih bodova u skupinama Kupa UEFA, tj. Europa Lige. Mediji su začuđeni kad takav Dinamo skupi u ključnoj utakmici sezone 10.000 ljudi na stadionu, dok Hajduk nakon poraza 3:1 ima 30.000 navijača. Moj Dinamo je sustavno uništavan zadnjih dvadeset godina, i polako tradicija nestaje. Postaje alarmantno.  Dinamo je na aparatima, osvaja hladne pehare pred praznim tribinama, slavi pobjede koje nikoga ne vesele.

Ime, grb? Evo ga, to imamo! Jedino kaj je od mog kluba ostalo, ime koje nas podsjeća na neke stare dane kad su tribine bile pune, kad su igrači golove proslavljali uz ogradu, kad se tražila karta više, kad se od Vrapča do Dubrave znalo da taj dan igra Dinamo… i taj grb kojeg volimo nazivati svetim, da nas podsjeti na vremena kad je bilo manje love ali više ponosa, slabijih rezultata al’ jačeg srca, manje sjedalica ali više navijača, vremena kad su bebači prije bili upisivani u Dinamo nego u knjigu rođenih… da, samo nam je to ostalo. Sjećanje.

I kaj na kraju? Moja najveća ljubav je otužna mafijaška tvrtka bez navijača, jedanaest igrača najlakše opisivih sa zadnjih pet slova prezimena Miroslava Slepičke koji drndaju loptu na najružnijem stadionu na svijetu.

Zakaj volim Dinamo? Ne znam. Neke ljubavi su neobjašnjive, mazohističke, nepotrebne… neke ljubavi nemaju granica.

Ovo je jedna od njih