Europsku ligu maksimirske tribine dočekale su prema prognozama. Deset, čak i više tisuća ljudi . Nekome puno, nekome malo, ta polemika nikad neće stati.

No, ono što je činjenica jest da u Europi te tribine izgledaju mnogo nogometnije nego u HNL-u. Tu više nema nikakve sumnje, dvije su to odvojene priče, kao dva svijeta. Igre i rezultati u Europskoj ligi, budu li kao sinoć, mogli bi ipak na Maksimir privući sasvim zanimljivu brojku.

Nije to atmosfera od koje se topi maksimirski beton, kao protiv Newcastlea, niti ona od koje se led krv kao protiv Auxerrea ili Šerifa 2010., onda kada su Modri razočaravajuće ispadali. Ne, Maksimir više nije takav i pitanje kad će opet biti, međutim, činjenica je da na svakoj europskoj utakmici ove sezone ima sve više ljudi. Činjenica je da nema vrijeđanja i baklji, da su tribine, ponekad možda malo sramežljivo, ali često i poticajno bodrile Modre, da se onako “chelseajevski” ili “realovski” plješće igračima kad i malo ukližu. Kao da je neki šeik već uplatio prvu ratu privatizacije... No, onda se čuju i one dvije tribine “Dinamo, Zagreb”, ili ovacije Soudaniju nakon trećeg gola, “Dinamo, Dinamo” sa svih tribina na poluvremenu.

Zbunjujuće je to, još uvijek, čak i samim igračima, koji vrlo često zaboravljaju otpozdraviti publici na tom pljesku, zbunjujuće je i samom Maksimiru, koji se još privikava sam na sebe, na jednu sasvim novu, drugačiju sliku. I ne zna što će slijediti u budućnosti, hoće li opet biti takav, bolji ili lošiji. Igrači su svoju pozivnicu ispisali, oni više od ovoga nisu morali napraviti. Poslali su iznad Zagreba dah europskog proljeća, pa tko se “uhvati”... Rezultat, uglavnom, ipak igra neku ulogu.

Inače, u Dinamu su priznali da su dio ulaznica i besplatno podijelili, ali tvrde da se radilo isključivo o kartama za školarce, koji su, uz to, ulaznice dobivali na vaučere. Hoće li to nekoga naljutiti ili ne, ne znamo, ali sigurno je nakon ovakve pobjede to većini na tribinama bila sporedna tema.