Dinamo je uvjerljivom pobjedom na startu Europa lige zasjeo na prvo mjesto tablice i pobijedio u jednoj utakmici grupne faze u Europi nakon 20 neuspjelih pokušaja poslije trijumfa nad Club Bruggeom u jesen 2010. godine.

Utakmicu je Dinamo počeo u rasporedu 4-3-3, dok su Rumunji igrali nešto modificiraniju varijantu, a ovako je to otprilike izgledalo:

Osnovne postavke u igri bile su s Dinamove strane poprilično jednostavne, ali učinkovite. U fazi obrane sudjelovali su svi igrači s prilično jasnim zaduženjima i organizacijom. Čop je pritiskao stopera s loptom, Soudani i Wilson su usko markirali bekove, a svaki od Dinamovih veznjaka usko je markirao suparničkog igrača oko centralnog dijela terena. U ovome je ulogu odigrao i povratak Sigalija s kojim je zadnja linija dobila malo na sigurnosti i mogućnosti izlaska dalje od svojeg gola, pomoću čega su zgušnjavali teren i anulirali prostor imeđu linijama, koji posebno lako može doći do izražaja u ovakvim „man marking“ varijantama obrane.  Posebno agresivni bili su bekovi koji su podosta daleko i odlučno pratili krila koja su markirala – tu su nastajale mini rupe, posebno na Šimunićevoj strani koji se instinktivno ipak previše povlačio u odnosu na Pivarića, ali ih Astra u nedostatku ofenzivnih akcija i mehanizama nije znala iskoristiti.

Što su radili gosti?

Astra je tako imala relativno stabilan posjed u zadnjoj liniji u kojem su mogli držati loptu, ali napad im nije bio progresivan i nisu mogli naći slobodnog igrača u sredini koji bi loptu prenio u iduću fazu – malo je lopta bila prespora, a  Dinamo dosta kompaktan. Bilo je jednostavno premalo kretanja i rotacija kod gostiju. Zapravo, kad se zbroje sve šanse koje su stvorili u 90 minuta (a posebno za vrijeme relativno aktualnog rezultata), brojka je stvarno mizerna. U onim rijetkim situacijama i prilikama kada bi došli s loptom pred zadnju trećinu terena, predugo bi tražili rješenja što je vodilo ili nerezonskom driblingu ili pasu u pregusto naseljena područja. Jedino gdje je Astra prijetila bilo je nakon grešaka u predaji Dinama u veznom redu. Već prije smo analizirali kako Dinamo i dalje nema idealnu strukturu i balans u veznom redu, što prečesto vodi do toga da su izloženi po gubitku lopte. Tako su Astrini igrači s loptom u nogama po centrali terena triput iznijeli loptu dobrih 50-ak metara – stoperi se povlače, veznjaci se nađu ispred lopte, a bekovi su (pogrešno) preokupirani krilima i presporo sužavaju sredinu terena – uvijek je bolje kanalizirati protivnika prema boku, nego ovo dozvoliti.

Dinamo je u napadu bio bolji nego inače, vidjela se bar jasna ideja da se brzim pasom prema boku/krilu lopta
prenese na suparničku polovicu. Ademi i Brozović su čak i previše nabijali tempo okomitim pasovima i falio je igrač ala Machado, koji služi za stabilizaciju ritma i posjeda kojim bi uzeli mali predah, a loptom okružili nekoliko puta prije nego li se nađe najbolji pas. Bio je fin i jedan mehanizam prijenosa lopte – Soudani se s krila uvlačio u sredinu i odvlačio čuvara, a Pinto stajao visoko u fazi organizacije napada i time odvukao suparničko krilo Wilsona duboko na svoju polovocu. To je na desnom boku stvorilo prazninu u koju su se naizmjenično spuštali Antolić i Brozović kako bi organizirali napad. Funkcioniralo je dobro, Astra se nije znala adaptirati.

Općenito, gosti su grozno izgledali u fazi obrane – igrali su nešto između presinga (s malim brojem igrača, pa su brzo „pucali“), zone, zonskog presinga, povlačenja ..U svakom slučaju, dosta nedefinirano i neorganizirano što je za posljedicu imalo nekompaktnost po dubini terena, pa je Dinamo zapravo s vrlo jednostavnim napadačkim arsenalom lako prenosio loptu i/ili stvarao višak. Poseban problem imali su na toj lijevoj strani svoje obrane gdje su konstantno kasnili u preuzimanju između Soudanija i Pinta. Posljedično, kada bi bek pustio Soudanija i stoperi ga morali u sredini markirati, bio je za njih prebrz i tako došao do prvog i trećeg gola. Astra se branila načelno u nekakvih 4-4-2 s istaknutom tendencijom branjenja i dupliranja bokova jer su prepoznali da tu leži najdinamičniji i potentniji dio Dinamovog napada. Kada bi prepoznali nesiguran pas, krenuli bi u presing oko igrača s loptom, ali stalno su sami sebi pucali u nogu tako što su u oduzimanje kretali s najviše pola ekipe, dok bi se druga polovica ostala duboko braniti – i tako su se zapravo samo fizički trošili, bez učinka. Čop je odigrao jednu svoju klasičnu utakmicu – strahovito radnu, puno trke, ali nedovoljno prometa, čisto iz razloga što nije korišten dovoljno planski.

S ovakvom igrom gostiju, bilo je samo pitanje koliko će golova primiti

 U 17. I 25. minuti Soudani je postigao dva gola kojima je sjajno otvorio suparnika. Prvi je bio plod Dinamovog „prebrojavanja“ kao u rukometu s lijeve na desnu stranu napada gdje je natrčavao Pinto. Vezni red Astre se preduboko povukao, kasnio u izlasku na blok i dozvolio centaršut koji pogađa Soudanija, a on je precizan.  Stigao se Dinamo priključiti s velikim brojem igrača naprijed. Drugi gol pao je nakon kornera kada je na vrhu peterca Alžirac na prvoj stativi nadskočio suparnika, ali  tu se generalno ne može govoriti o koncepcijskoj tek možda individualnoj grešci – Soudani je imao vrhunski tajming i odraz.

Općenito, kako se Astra dublje povlačila, to su manje šanse imali u tranziciji – krila koja bi trebala iznijeti taj teret bila su preblizu svojeg gola, s previše Dinamovih igrača ispred sebe. Oko 30. minute Dinamo je vidljivo uzeo predah, mrvicu povukao linije i čekao kontranapad. Na izdisaju prvog poluvremena Soudani dovršava svoj hattrick i efektivno završava utakmicu. Wilson se ne predaje u jednom duelu koji nije mnogo obećavao, zavrće loptu u peterac a tamo Soudani neobjašnjivo ostaje sam – opet bolesna pasivnost obrane gostiju.

U nastavku ništa novo

Dinamo je u drugom dijelu još neko vrijeme držao tempo kojem Astra nije imala odgovora – premalo vremena na lopti su imali veznjaci da bi probijali Dinamove linije, a premalo se ostatak ekipe uspio adaptirati i pronaći rješenja u nuđenju unutar tako nastalog prostora, kojeg su Dinamovi veznjaci ostavljali kad god bi visoko pritisnuli Astrine veznjake. Imali su i u Fataiju zapravo igrača manje- nije koristio u izgradnji napada, niti se dovoljno kretao lateralno kako bi opteretio jednu zonu koju su Rumunji možda ocijenili Dinamovim mekim trbuhom – to je obično Pintova zona. Inicijativu je pokazivao tek Budescu, ali bez potpore suigrača njegove kretnje i rotacije prema krilnim pozicijama nisu mnogo donijele.

U 70. minuti Henriquez koji je zamijenio Čopa zabija novi gol, Antolić je sjajno podvalio jednu loptu Čileancu koji iskorištava loše namještenu ofsajd zamku.

Kraj je bio kozmetika – najprije je Chitu iskoristio jednu grešku Dinamove veze koja je bila predaleko da bi pomogla braničima u skoku koji su imali situaciju 2 na 2 i nisu uspjeli odnijeti pobjedu. U sudačkoj nadoknadi Ćorić nakon polukontre ulazi u dribling 1 na 1, pogađa i postavlja konačni rezultat. Sve u svemu, Dinamo nije odigrao ništa spektakularno – tek osnovne taktičke koncepte organizacije, prije svega u defenzivi. To je bilo puno više od Astre ovdje. Bolja fizička sprema (gosti su se brzo istrošili) i individualna kvaliteta ovo su okrenuli uvjerljivom pobjedom goste koji nikad nisu zapravo ni vjerovali u preokret. Prava iskušenja tek slijede, rezultat ne smije zavarati..