Ovo je priča o najslavnijim danima u povijesti Celtica i Dinama, dva kluba koji će se idući četvrtak sudariti na Parkheadu u Glasgowu. Datira iz 1967. godine kada je Celtic bio pobjednik Kupa prvaka, a Dinamo je pobijedio u Kupu velesajamskih gradova. Usput, u trećem europskom kupu, KPK, pobjednik je bio Bayern iz Münchena. Ali, za ovu priču je važna utakmica odigrana 7. veljače na Hide Parku, pred 65.000 navijača Celtica, u kojoj je Dinamo, golom Slavena Zambate, pobijedio najjači europski sastav koji nije zaredom izgubio 55 utakmica. 107 dana kasnije, u Lisabonu, Celtic je u finalu Kupa prvaka nadvladao Inter iz Milana (2-1), vođen rukom Helenija Herrere, najvećeg nogometnog defenzivca u povijesti nogometa. U sastavu Celtica je bilo devet igrača, koji su tri mjeseca ranije izgubili od Dinama.

Bila su to romantična vremena. Za Sportske novosti su iz “dalekog” Glasgowa izvještavali Zlatko Škorić i Slaven Zambata, a lokalni Daily Express je napisao: “Zagrepčani su škotski uragan pretvorili u povjetarac!” Celtic je potonuo u posljednjoj sekundi kada je Lamza poslao dijagonalu prema Rori, Dinamovo lijevo krilo je centaršutom pogodio Zambatu, koji je poentirao sa sučevim zviždukom.

Zebec odbio ponudu

Međutim, glavni teret je bio na golmanu Zlatku Škoriću kojega su napadala čak šestorica škotskih napadača, ali niti očajnička nastojanja Jocka Steina, najvećeg škotskog menadžera nakon Alexa Fergusona, nisu uspjela prisiliti Škorića na kapitulaciju. Žoga je tada bio jedan od najboljih golmana na svijetu i šteta što nije prihvatio ponudu Celtica da za 50.000 funti (oko 140.000 dolara) prijeđe u Celtic, već je u Bayernu pristao biti rezerva Seppu Maieru.

- Kada su mi ponudili 50.000 funti, cijelu noć nisam spavao, nikome od igrača iz bivše Jugoslavije nisu dotad ponudili takvu svotu - rekao je Škorić, koji je taj meč branio bravurozno.

Na banketu te večeri Branku Zebecu su ponudili još jednu utakmicu i dvostruko veći iznos za nastup, snagu “modrih” mišića želio je opipati i Glasgow Rangers, ali je trener Branko Zebec odbio: “U novoj utakmici dobili bismo pet komada, kakva bi nam utjeha bilo 4000 funti. Možda nekom drugom prilikom. Do tada - patite...”

Dinamo je na toj utakmici igrao u sastavu: Škorić, Cvek, Braun, Jukić, Brnčić, Ramljak, Lamza, Gračanin, Zambata, Gutzmirtl i Rora. Na žalost, petorica su pokojni. Među njima i Josip Gutzmirtl. I dok je radioreporter BBC-ja lomio jezik s prezimenima Dinamovih nogometaša, najlakše je izgovarao prezime pokojnog Josipa Gutzmirtla: “Loptu ima - Gismartl...”

Ladić je bio besposlen

Zebecovo proročanstvo o nekoj drugoj prilici ostvarilo se 12. kolovoza 1998. godine na New Celtic Parku. Dinamo je u prvoj utakmici zadnjeg kruga kvalifikacija za Ligu prvaka, pred 51.397 gledatelja, izgubio 0-1, golom Jacksona, no trener Kranjčar se nije previše uzrujavao zbog poraza. Imao je Dinamo dobrih prilika, posebno Viduka, Prosinečki i Marić, ali nisu uspjeli probiti škotski blok. A ni Škoti nisu uspijevali drugi put svladati Dražena Ladića koji je i u Celticovu hramu bio u “francuskoj” formi.

Dva tjedna kasnije na Maksimiru, pred 28.000 gledatelja, Dinamo je odigrao jednu od najvećih utakmica u svojoj povijesti i prvi put se, pod ravnanjem Cice Kranjčara, plasirao u Ligu prvaka. Rapsodija u plavom, glatkih 3-0 i vjerojatno najbolje partije Roberta Prosinečkog i Silvija Marića u plavom dresu. Mat Silvija Marića već u 23. minuti i dva gola Prosinečkog potopili su Škote i inicirali naslov u škotskim novinama: “Hrvati raskomadali Celtic”. Izvjestitelji iz Glasgowa rugali su se svojem nogometnoim ponosu, “Prosinečki i Marić radili što su htjeli”, a vrhunac cinizma je sadržan u rečenici: “Igrači Celtica su ostavljeni kao djeca koja vire kroz ogradu i gledaju velike dečke kako igraju, a Ladić je mogao ostati kod kuće i gledati utakmicu na TV-u, budući da za golmana Dinama nije bilo baš nikakvog posla...”

Veliki gaf Gazdi

Jednu od najvećih Dinamovih pobjeda izborili su: Ladić, Jurić, D. Šimić, Tokić, Rukavina, Jurčić, Cvitanović, Jeličić (Mujčin), Prosinečki, Marić (Šarić), Viduka (Šokota). Škotima nije pomogao ni legendarni Šveđanin Henrik Larsson.

Maksimir je, ipak, čudna galerija likova. I tada, nakon doista velike pobjede, gledatelji su skandirali ime Marijana Vlaka, makar se škotski Titanic razbio o Kranjčarovu santu leda. Najoštriji ledeni šiljak bio je Silvio Marić, “nogometaš izvan sustava”, u kojega se Alex Ferguson zaljubio možda i zato što je “Super Mara” podsjećao na Erica Cantonu.

Slavilo se u Okrugljaku, na čelu stola sjedio je predsjednik Franjo Tuđman. “Svijetu smo se nametnuli i nogometom”, rekao je državni poglavar i jedini gaf je napravio tamburaški bend Gazde koji su zasvirali himnu “modrih” iz osamdesetdruge, “Nebo se plavi”, u kojoj se nekoliko puta spominje i - Dinamo. Da, 16 godina kasnije smo potpuno smetnuli s uma da se klub tada zvao Croatia i da je Dinamovo ime bila imenica, izbrisana iz hrvatskog jezika, samo za uličnu upotrebu.