Dinamo već u nedjelju u 19 sati na Maksimiru dočekuje Lokomotivu, a nakon dvije utakmice bez pobjede trener Modrih Zoran Mamić vjeruje u svoju momčad i nada se povratku pobjedama. Na početku se trener vratio na utakmicu u Škotskoj.

- Naravno da mi je prošlo kroz glavu tisuću misli, ali ne znam što bih trebao reći. Nešto mijenjao? Ne bi... Igrali smo dobro, stvarali smo šanse, ali nismo dali gol. Da sada idemo igrati ponovno složio bih istu ekipu. Naravno da smo tužni jer smo nezasluženo izgubili, ali nismo prvi put u takvoj situaciji. Pobjede i porazi su sastavni dio sporta, a mi na našu sreću puno više imamo pobjeda. Kažem, okrenuli smo se već Lokomotivi i želimo dobiti.

Modri sutra igraju gradski derbi.

- Lokomotiva je pred nama i nemamo pravo na krivi korak. Želimo dobiti utakmicu, zabijati golove i dat ćemo sve od sebe kako bismo krenuli u novu seriju. Neće biti velikih promjena niti odmaranja igrača. Pivarić se žali na koljeno tako da njega neće biti, a ostali su više-manje svi u redu.

Modri su se dobro pripremili za utakmicu protiv Lokomotive pa trener Modrih u šali kaže:

- Može me trener Ivković iznenaditi, ali sumnjam da će staviti Rukavinu na stopera. On je dobar trener, jedan od najboljih u Hrvatskoj i ima jako dobru ekipu. Ipak, mi ih sve dobro poznajemo i teško tu može biti nekih taktičkih iznenađenja – rekao je trener pa zaključio u žutom kartonu Marija Muse o kojem se puno pričalo posljednjih dana.

- Nisam to nikada napravio da svi čuju, ali to rade svi najveći treneri na svijetu. Ovo je bilo nespretno, ali u svlačionici prije utakmice – da, bilo je toga u mojoj karijeri.

Jedno je kad si ubog i slab pa imaš realno opravdanje za neuspjeh u životu. Ili kad si ružan i glup, ali to ne kužiš, pa misliš da ti drugi ne daju da uspiješ. Za mnoge je najteže kada nisu ništa od toga, ali svejedno im zbog nekog razloga ne ide; najteže je pogledati se u ogledalo i priznati sebi da si naprosto prosječan.

Prijašnjih godina Dinamo je redovito patio u Europi zbog tragikomičnih propusta u igri, pa bi se u pravilu dogodio nekakav “glupi” ili “nesretni” gol “koji nas je presjekao”, nakon čega bi uslijedio raspad sustava, nerijetko i sramoćenje. Ove je sezone, čini se, to napokon prevladano: Dinamo djeluje ozbiljnije, ali svejedno je opet - kao i protiv Aalborga u kvalifikacijama za Ligu prvaka - izgubio od momčadi od koje je bio bolji. Zar mu je to sreća opet okrenula leđa ili je u pitanju nešto drugo?

Nedostatak vizije

Današnji je Celtic kupus od momčadi, izgleda kao nasumično nabacana skupina igrača. Neki su odlični ili barem imaju potencijal to postati, drugi su tradicionalno keltski srčani, a treći bi bili prosječni čak i u okvirima HNL-a. Rezultat je to nedostatka vizije u njezinu stvaranju, mnogih promjena u ljudstvu i pristupu u odnosu na prošlu sezonu, konflikta starih navika igrača i ideja novog trenera.

Toliko smo svi mogli vidjeti. Iluzija je, međutim, da je ovaj Dinamo nešto bitno drugačiji.

Mamićeva momčad nadigrala je Celtic, o čemu svjedoči i suha statistika: “modri” su imali veći posjed lopte, više udaraca na gol i u okvir gola, više prilika... Da domaći nisu iskazali veliku kilavost kod šašavog i nespretnog Eduardova poigravanja u petercu u 32. minuti, sve je moglo otići sasvim drugim smjerom - vjerojatno klasičnom Dinamovom europskom nizbrdicom. Ovako je Celtic postao svjestan svoje inferiornosti i na trenutke grčevito održavao prednost. No, treba primijetiti da je zabio iz najljepše i najbolje izrađene akcije na utakmici, dok su Dinamovi najizgledniji pokušaji bili iz daljine ili su nastali iz pacerskih pogrešaka suparnika.

Celtic je nastupio u svom, za ovu sezonu uobičajenom, rasporedu 4-2-3-1. Stokes je igrao u špici, ali se stalno izvlačio na stranu i uputio je najviše nabacivanja (7) u domaćoj momčadi. Krila Tonev i Wakaso više su ulazili u sredinu nego što su ordinirali po aut-liniji: prvi je bio najlošiji u domaćoj momčadi, ali drugi je Pintu priuštio dva-tri vrtuljka i općenito izgledao mnogo opasnije. Iz pozadine je vrebao Commons, ofenzivni kreativac kod kojega je očito da nema dovoljno snage za defenzivne zadatke i trčanje cijelu utakmicu. U sredini je ključni igrač susreta Scott Brown ginuo za svaku loptu (devet uspješnih startova, pet presječenih dodavanja), dok je Johansen bio nešto slabiji.

Prostor za Wilsona

Bočni braniči stajali su možda previsoko, s obzirom na to da je Celtic gotovo cijelu utakmicu branio rezultat: lijevi Izaguirre po prirodi je vrlo ofenzivan igrač, zbog čega je stoper Van Dijk na njegovoj strani većinu vremena ostajao znatno dublje nego njegov partner Denayer. No, Izaguirre i Van Dijk zajedno su prilično uspješno neutralizirali Soudanija, dok je na drugoj strani Ambrose - stoper koji tu igra silom prilika jer su dvojica desnih bekova ozlijeđeni - također izlazio previsoko i tu se otvaralo puno prostora za Wilsona. Kao nikad dosad otkako je u Dinamu, Portugalac se našao u najistaknutijoj roli; vjerojatno je i Deilina procjena bila da je bolje njemu dati da igra, nego Soudaniju. Dobra procjena.

Eduardo je ispucavao lopte preko centra, umjesto da ih dodaje braničima - napravio je to čak 21 put, a Gordon tek 11. Razlog tome bio je izbjeći prvi blok Celticova presinga, a ionako Sigali i Šimunić nisu baš najpouzdaniji dodavači. Dinamov 4-3-3 na vrhu veznog trokuta imao je Brozovića, a ne Antolića - bio je to radnički i trkački, ne osobito kreativni vezni red, no ipak je zagospodario sredinom terena (Dinamov središnji trio imao je 192 dodavanja, Celticov 127). Domaći su Commonsovu ulogu lutalice pokušali kompenzirati ubacivanjem Wakasa i Toneva u sredinu te agresivnim opstruiranjem domaćih dodavanja, pri čemu je fizički najslabiji Antolić najčešće bio na udaru.

Prosječni bočni braniči

Ipak je Dinamo uspijevao stići u završnu trećinu terena, ali uglavnom preko Wilsona, koji nije još posve integriran u momčad, a vidljivo je i da mu nedostaje koncentracije i instinkta pred golom. Čop je pokraj Denayera i Van Dijka ostao nevidljiv (24 dodira s loptom u 60 minuta), a Henriquez (osam dodira za pola sata igre) se proveo još gore nakon što ga je zamijenio.

Možemo se složiti da je Dinamo bio bolji, ali ta se dominacija nije materijalizirala ni u što konkretno i nije uvjerljivo vaditi se na (ne)sreću jer su za propuštene prilike najviše krivi upravo njihovi vlastiti nedostaci. Dok je u domaćem prvenstvu obično dovoljno nekoliko individualnih poteza ili 15 do 20 minuta dobre igre po utakmici da bi se slomio suparnik, u Europi sva ograničenja aktualnog kadra dolaze do izražaja. Tu vidimo koliko je Šimunić spor, a Sigali sklon pogreškama, koliko su bočni braniči duboko prosječni, koliko veznom redu nedostaje pravi kreativac, koliko je Soudani ukrotiv kad je suočen s kvalitetnim bekom, koliko je Čop nemoćan protiv solidnih stopera... Svi ti igrači imaju neku “falingu” jer bi inače igrali u boljim klubovima od Dinama - nitko iz prve jedanaestorice nije više toliko mlad da se može nadati nekoj velikoj karijeri (osim, možda, Brozovića...).

Iluzija je da se u hrvatskim uvjetima uspjeh - ne samo u nogometu, nego općenito - može kupiti, a ne stvoriti. Može se nabaviti momčad u dijelovima i sastaviti je kod kuće kao da je u pitanju stolica iz Ikee, ali još uvijek je treba precizno zašarafiti i pritegnuti da bi se držala zajedno. Ti “šarafi” su trenerska stručnost i jasan plan igre, dobra atmosfera u klubu i oko njega, liderske sposobnosti igrača... Sve ono čega Dinamu uvijek pomalo nedostaje, pa se priča o sreći, uvijek nekom glupom golu ili impresioniranosti ugođajem.

Ali nikad se ne priznaje samome sebi da se možda precjenjuje vlastita kvaliteta. Da je Dinamo, čak i da jest najjači u posljednjih deset godina, u Europi ipak još uvijek sasvim prosječan.