Svaki početak nove nogometne sezone za zaljubljenike u modri klub uvijek sa sobom nosi iščekivanje ždrijeba kvalifikacijskih utakmica Lige prvaka ili Europa lige. Svake godine Dinamovi apetiti su isti, pokoja pobjeda, još boda tri i napokon toliko željno iščekivano europsko proljeće. Na kraju, svake godine po istom principu Dinamo se pozdravlja s daljnjim Europskim natjecanjima već do sredine 11. mjeseca, a ako nas baš posluži sreća, onda strepimo do zadnje europske utakmice u skupini s nadom ne bi li ove godine Dinamo ipak nešto napravio. Ali sve što dobijemo na kraju svake godine je samo još jedno u nizu razočarenja… I obećanje kako će već slijedeća godina biti bolja. Po takvome, do sada već uhodanom principu, niti ove sezone nije bilo ništa drugačije. Na početku sezone najavljivao se novi pohod na prezimljavanje u Europi i nikad jači Dinamo… A dobili smo trenera koji to nije, preplačene pičke od igrača koje se prešetavaju po terenu, niz novih sramotnih igara i poraza bez ispaljenoga metka od momčadi u nikad lakšoj i “prolaznijoj” skupini. Iz utakmice u utakmicu pogubljeni trener i igrači sramote plavi dres i sveti klub za koji igraju, a nitko za to ne odgovara. Zadnjoj u nizu sramotnih igara svjedočili smo u četvrtak protiv Rumunjske Astre gdje su i trener i igrači još jednom demonstrirali antinogomet, nezalaganje na terenu i totalno trenersko neznanje na klupi. Od samog početka pružali smo klubu bezuvjetnu podršku uz jedini uvjet da se na terenu gine za plavi dres. No izgleda da su naša očekivanja bila prevelika. Nakon zadnje sramotne predstave Dinama u Europi tražimo neopozivu ostavku trenera Zorana Mamića, javnu ispriku igrača svim Dinamovim navijačima, a dosadašnjeg kapetana, Domagoja Antolića, tražimo skidanje kapetanske trake jer ju nije zaslužio nositi. Tony Adams je jednom rekao: “Igraj za ime koje piše naprijed i ljudi će zapamtiti ime koje piše iza”. Gopodo draga, vaša imena nisu vrijedna da ih se pamti jer igrate za sebe, a ne za svoj klub!

BBB Fan Club