AUTOR:
Vanja Deželić

Splitski prosvjed pokrenuo je lavinu koja neće tako brzo stati jer nije ovdje riječ o nogometu, nije riječ o sportu, riječ je o nepovjerenju društva u institucije, riječ je o borbi protiv onih koji (kroz sport) simboliziraju sve što je u društvu pogrešno.

Čine se pretjeranima te teze? Ako da, treba razmisliti još malo jer ako pogledamo sve sfere našeg društva, naći ćemo u njima najmanje jedan famozni članak32, stavak 7 nekog zakona. Za one koji ne znaju o čemu je riječ, evo, ukratko. U Zakonu o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima navedeno je da sportski klubovi na svoju ruku bilo kome mogu zabraniti ulaz na stadion.

"Na svoju ruku" vode se i vlade, političke stranke, gradovi, županije, državne firme... i uvijek postoji neki članak 32, stavak 7 koji to čini potpuno legitimnim. Stoga, kad god se netko pobuni na nepravdu, poteže se taj famozni argument legitimnosti. Što kad je jasno da taj argument ne postoji da bi činio društvo pravednijim nego da bi one iznad tog društva učinilo nedodirljivima?

Institucije su zakazale

Tad dolazi do revolta, negodovanja, prosvjeda. Barem u nekim drugim zemljama, Hrvati su podosta sramežljivi s time u vezi +i trebaju neki snažan okidač, ponajprije jer si svi međusobno nešto zamjeraju, od religije do političkih i društvenih svjetonazora. Navijači su ipak nešto drugo, ujedinjeni su u ljubavi prema klubu i sve drugo je nebitno. Zato navijača Dinama više nema na Maksimiru, zato se više od 30 tisuća ljudi pojavilo na prosvjedu u Splitu. Nisu navijači uvijeni pravnici, političari i dužnosnici koje će članak 32, stavak 7 odvratiti da se pobune.

Došli smo do same nepravde. Zajedno za Dinamo oformio se davne 2010. godine kako bi putem svih postojećih zakonom omogućenih metoda pokušao stati na kraj samovolji koja vlada u Dinamu, na papiru građanskom klubu i udruzi. Nije išlo, uz sve dokaze i potporu, uvijek bi se neki članak 32, stavak 7 prepriječio i ništa ne bi postigli. Dapače, jedino što su postigli jest da policije na Maksimiru ima više nego navijača, da ih se podijelilo na frakcije i da policija ima ovlasti kao da smo u Sjevernoj Koreji. Svemu je tako jer su zakazale institucije, pa i one nevladine. Dovoljno je vidjeti štoHrvatski helsinški odbor radi da bi to bilo jasno. Tu i tamo netko njihova predsjednika Ivana Zvonimira Čička prozove da "ne može biti neutralan kad na račun Dinama putuje po svijetu i dobiva novac za tzv. borbu protiv nasilja", ali sve je to previše mlako da bi se išlo u dubinu ili da bi se netko sramio zbog toga. Jer, ruku na srce, navijači malo koga zanimaju, oni glase kao huligani, fašisti, nasilnici, ljudi s dna. Zašto bi se itko zamarao njima?

Upravo zato je ljudima u Dinamu (policiji i HHO-u) sve prolazilo iznimno lako, s naglaskom na legitimnosti svakog postupka i činjenici da se bore protiv huligana i nasilja utišali bi ionako tihu oporbu van stadiona. Onu na stadionu su uklonili, znamo, zahvaljujući članku 32, stavku 7.

Zdravko Mamić se precijenio

No ovih dana se dogodio revolt izvan granica Zagreba, koji se više nije mogao kontrolirati. Zdravko Mamić se precijenio i "zaigrao", javno je ucjenjivao Hajduk i Torcidu reprezentacijom, nešto prije i poslije stigle su (pre)stroge kazne za Hajduk, Dinamo je prije RB Salzburga zabranio ulaz na stadion za nekoliko stotina ljudi bez ikakva objašnjenja, potom se dogodio sporni Milano kao potez očajnika koji želepozornost pod svaku cijenu... i uspjelo je. Predsjednik države, lideri stranaka, mediji i svi koji su bili pretihi istodobno su udarili na istu metu – Zdravka Mamića. Jer, upravo on sâm predstavlja sve loše u hrvatskom nogometu i sportu. Naravno da on sam ne može biti jedini krivac, ali tu leži ironija. Sam si je kriv što je svima drugima kriv. Njegovi istupi i postupci postavili su ga u prvi plan, prometnuli ga u glavnog neprijatelja navijačkih grupacija, dijela medija, političke scene i nogometnih simpatizera kojima je dosta ovakvog stanja stvari. Uvijek je želio da ga se pamti kaovelikog predsjednika Dinama, ali jedino po čemu će ga se pamtiti jest prazan stadion, revolt, katastrofalno loša pojačanja, sumnjiv utjecaj na reprezentaciju i sramoćenje Dinama u Europi, unatoč vrhunskim uvjetima koje kao klub ima. Tu i tamo netko će se sjetiti titula prvaka i odlaznih transfera, ali koliko je onih koji to imaju na umu, vidimo na Maksimiru...

Stoga nikoga ne može čuditi da se baš Mamića postavilo na poziciju glavnog krivca i nakon izrežirane zabrane ulaska navijača Hajduka na stadion Maksimir. Ponovno se spominjao članak 32, stavak 7, ali s obzirom na glasna negodovanja, Krunoslav Borovec je uime MUP-a objavio da su "crnu listu" složili u policiji i poslali Dinamu, što je odmah bilo sumnjivo svima koji su upućeni. Nažalost po gospodina Borovca, ta neistina brzo je otkrivena, prvo neslužbeno, a samo dan nakon prosvjeda u Splitu i službeno. To je samo dokaz da se klupko lako odmota ako se dovoljno ljudi potrudi odmotati ga. Povratka sad, kad se zakotrljalo, više nema.

Nitko ne smije biti talac nečijih privatnih interesa i sukoba

Nisu pomogli ni smiješni pozivi na dijalog od strane HNS-a, istog HNS-a u čijim tijelima stoje pravomoćno osuđeni nasilnici i osobe koje su nezakonitim radnjama naštetile hrvatskom nogometu. Zato kao takvi nemaju pravo držati prodike, ne dok ne se ne pozabave samima sobom. No oni su ipak nogometna institucija broj 1 u zemlji i trebalo bi se slušati što kažu, ali s obzirom na to da su si sami oduzeli kredibilitet načinom rada, postupcima i djelatnicima koji je sačinjavaju, glase kao nužno zlo i simbol su ostalih institucija ove zemlje u koje povjerenja nema, institucija koje su same sebi svrha. I dok "samosvrhovitima" uvijek ostaje poziv na članak 32, stavak 7, žrtvama njihova (ne)rada i (ne)reda preostaje glasno prosvjedovati, s nadom da će to nešto promijeniti.

Navijačima Hajduka to je uspjelo i više nego dobro, barem s obzirom na "glasnost". Okupilo ih se više od 30 tisuća u Splitu, dobili su potporu većeg dijela medijske scene, kao i one aktivističke, ali i političke. Time je nestao "suncobran" koji su nogometni voždovi imali pa sad više nisu u toliko ugodnoj sjeni, uskoro će "pasti" pijun Davor Šuker, a vjerojatno će se dogoditi i drugi potresi.

Splitska Riva dala je krila borbi pokrenutoj još 2010. godine, prikupljena je masa, vlada zajedništvo i stvari sigurno nakon ove subote 29. studenog više neće ići na gore. Na korist svih nas jer nitko ne smije biti talac nečijih privatnih interesa i sukoba. Ipak bi nogomet, kao i sport u cjelini, trebao služiti kao zabava, opuštanje, buđenje pozitivnih emocija... To smo izgubili, na kojoj god "strani" stajali, a svakako bismo željeli natrag.