Svaki je rastanak tužan, ali ovaj se utopio u moru sveopćeg jada. Josip Šimunić zakoračio je na maksimirski travnjak, službeni spiker rekao je riječ-dvije, a zatim je donedavnom kapetanu uručen uokvireni dres s brojem 116 (broj nastupa za Dinamo) i natpisom „Svi smo mi Joe“, što god to značilo. Začuo se mlaki pljesak, ni Plavko se nije nešto posebno uzjogunio, a Joe je sa sjetnim smiješkom na licu mahnuo u pravcu svečane lože i uspeo se do nje, zauzevši svoje mjesto na tribini s ostalih 709 znatiželjnika.

Tiho i bez pompe, prije utakmice na kojoj je srušen negativni rekord posjećenosti, Joe je otišao u mirovinu, u kojoj će sigurno imati puno vremena za svoju drugu strast - proučavanje povijesti, dio koje je sad i sam definitivno postao. U mučnoj atmosferi tijekom susreta čulo se „škripanje parketa“ i prigušeni navijački žamor, aDinamo je sigurno izborio još jednu pobjedu i završio jesenski dio sezone bez poraza. Zoran Mamić kasnije se požaliti na tretman u medijima, reći da je Dinamo ljudima dosadan jer neprestano pobjeđuje i zaključiti da nedostatak publike tragedija grada Zagreba. Krivi su, dakle, mediji i nezahvalna publika, a Dinamo je kriv zato što je predobar i dominantan. „Ah, što mi tu možemo“, slegnut će ramenima trener/sportski direktor.

Primijetite da se u oba slučaja - na uokvirenom Šimunićevom dresu i u Mamićevoj izjavi - koristi zamjenica „mi“. Pitanje je: tko smo/su to mi?

Jesu li mi koji ništa ne možemo jer nema publike isti oni mi koji smo (svi) Joe? Jesu li to u oba slučaja oni koji upravljaju klubom i koji su tog popodneva sjedili u svečanoj loži ili se, barem u jednom od ta dva slučaja, željelo reći da postoje i neki širi, brojniji „mi“? Ako da, ako smo, na primjer, „svi mi Joe“… Bi li se onda moglo reći i „Svi smo mi Dinamo“? Jesu li Dinamo i onih 50.000 ljudi koji su potpisali peticiju za klupske izbore, onih 5000 koji slave trijumfe futsal momčadi, onih 710 ljudi na tribinama ili ipak samo nekolicina gospode iz svečane lože?

Na neki način, ove su nedoumice oko identiteta središnji Dinamov problem. I predsjednik Mirko Barišić prošli je tjedan govorio: „Mi idemo na model privatizacije“; „Mi se nadamo da će biti onih koji bi mogli kupiti Dinamo“; „Mi to pitanje moramo riješiti“. Na koga on misli pod „mi' najbolje se ogleda u izjavi: „Svatko će se moći upisati i vladati klubom na jedan suvremeni i civilizacijski način. Ako to ne uspije, onda neka stvaraju svoje narodnjačke klubove.“

Dinamo, međutim, danas upravo i jest „narodnjački“, odnosno narodni klub - ili bi barem to trebao biti po Zakonu o udrugama. Ali neki 'mi' taj zakon ne poštuju. Štoviše, oglušili su se na istek roka (30. studenog) koji im je postavila drugostupanjska inspekcija MZOS-a, do kojeg su trebali uskladiti svoje poslovanje i, Barišićevim riječima, „vladati klubom na jedan suvremeni i civilizacijski način“. Umjesto toga, 'mi' su krenuli s pričom o privatizaciji.

Ponavljam pitanje: tko smo/su to mi? Tko je Dinamo? Je li to moćna gomilica koja je nelegitimno uzurpirala svu vlast u klubu, otuđila 'obične' dinamovce i stvorila mentalitet 'mi' protiv 'njih'? S kojim i kakvim pravom 'mi' smatraju da mogu odlučiti o privatizaciji kluba i kako misle prodati nešto što nije njihovo?