Navijači najčešće, a i kako bi drugačije, reagiraju s srcem. Njihove misli, ideje i privrženost klupskim bojama uvijek su utemeljene na golemoj količini emocija.Dakako i kad je osječka Kohorta u pitanju. Normalno je da se u njoj roje želje o boljim rezultatima Bijelo-plavih, a poglavito onih koji bi ih udaljili od donjeg dijela tablice i opasnosti koju donosi borba za ostanak u prvoligaškome društvu. No, pritisak bilo koje vrste, pa ni navijački na odluke koje donosi klupski Nadzorni odbor nije ono što je istome drago. Nije, naravno, ni predsjedniku kluba Slobodanu Tolju, čovjeku koji se slama od posla i nastojanja osiguranja boljitka za sve u Gradskom vrtu. Proces predstečajne nagodbe je pri samom kraju. Da bi se uspješno okončao u posljednjim danima tekuće godine potrebno je još riješiti ono najbitnije, očistiti dugove, jer bez toga sve će pasti u vodu, a NK Osijek neminovno otići u stečaj što bi ga u natjecateljskom smislu sunovratilo iz elitnog razreda sve do prvoga pod okriljem Županijskog nogometnog središta, dakle do 1. županijske lige osječko-baranjske!

Nezadovoljstvo Osijeku najvjernijih simpatizera utemeljeno na lošim rezultatima i već treću sezonu tavorenja njihovih ljubimaca u dnu tablice je itekako razumljivo. I opravdano. Međutim, navijačko bezuvjetno zahtijevanje ostavke trenera Tomislava Rukavine kojem je klupski Nadzorni odbor, jednoglasno (!), izglasao povjerenje i usvojio njegovo izvješće o jesenskoj sezoni, ma koliko se uistinu iza izražavanja stavova Kohorte skriva prioritetno dobra namjera, nije ono što će pomoći u cijeloj situaciji. Tomislav Rukavina je bio i ostao trener Bijelo-plavih. Oni koji o tome odlučuju i koji imaju pravo o tom odlučivati tako su odlučili. Treba to poštovati. Između ostalog i zbog toga što u aktualnom klupskom trenutku nesporazumi, pritisci, raskoli nikako nisu dobrodošli. Ako je Kohorta, a jest, izgovorio je to na kraju jesenske sezone i sam trener Tomislav Rukavina, najvredniji i najvjerniji dio kluba i svega što se događa u Gradskom vrtu, onda je to i razlog zbog kojeg se hitro mora lopta spustiti na zemlju.

U okolnostima kad NK Osijek za okončanje procesa predstečajne nagodbe mora do konca godine namaknuti čak oko 7.000.000 (sedam milijuna) kuna jasno je što je u ovom trenutku prioritet, a Kohorta je izrazila i svoje nezadovoljstvo što je njihov ljubimac, klub, potražio ruku koja će mu pomoći u liku Zdravka Mamića, odnosno Dinama. Poslovni je odnos u pitanju, princip ja tebi, ti meni. Ako Osijek transferira svoje ponajbolje igrače, može doći do novca koji mu život znači. U ovom trenutku ni za jednog, Josipa Mišića, Bornu Barišića, Tomislava Šoršu, ni za koga baš nema ni jednu zanimljivu i za ozbiljne razgovore primamljivu ponudu. Ni iz nekog kluba u Hrvatskoj ni iz inozemstva. Doduše, Rijeka je u jednom trenutku pokazala interes za Mišića, mađarski Videoton za Barišića, ali ne i spremnost za plaćanje onoliko koliko bi to Osijek htio!

Dinamo je ostao jedina opcija. Zdravko Mamić ne baca novac u vjetar. Za njega “kupovina” Mišića i Barišića nije trošak već investicija za sutra. A ono što će dati, što je stvar poslovne tajne dva kluba, Osijeku će spasiti goli život. I, to je ta priča. Navijačima prvoligaša s Drave vjerojatno nije lijepa ni draga, ali druge nema. Treba preživjeti sve do trenutka dok Osijek ne stasa i ne izgradi temelje vlastite sigurnosti, a do tada mora se snalaziti kako zna i umije. Do tada, treba izdržati. U zajedništvu i s velikim međusobnim razumijevanjem, povjerenjem i strpljenjem.