Zaprepašten sam jučerašnjom utakmicom. Igrali smo kontrolirano, ne previše u napad, dobili smo gol sa Velebita od vile Velebite. Sudac nije dosudio penalčinu, nije sudio nekoliko očiglednih prekršaja, nije imao muda. Protivnik je imao jednu šansu na utakmici i stvorio 2 gola. Ma nemoguće, to nikad sa Dinamom nisam doživio.
I hvala Bandiću na krovu, bilo je baš ugodno na toplom, maksimirskom stadionu, sa vrućim toplim čajem i sendvičem, dok su se novinari i ostala gamad smrzavali i kisnuli na kiši.
Hvala i Dinamu što sam otprilike prije koji dan napokon prevladao Salzburg, pa su mi dopustili da se nakon utakmice još jednom osjećam emocionalno prazan, bez ikakve snage ni volje.
Svaka čast svima koji su kod 0-1 pjevali i navijali(konkretno mislim na istok i zapad koji su bili u deliriju ko da gazimo Barcu), ja jednostavno nisam mogao. I prvi put sam u životu otišao 5 minuta prije kraja utakmice jer nisam više mogao gledati utakmicu, a taj osjećaj nakon 0-2 me najviše boli.
I hvala Bogu što živim od Zagreba sat vremena pa sam se do onda smirio, jer da sam išao nešto pisati vjerojatno bi spomenuo svima majku.
I hvala Uefi na sjajnoj odluci oko 6 sudaca. Svaka čast, nabijem vas.
[uredio LuxAngelus - 18. rujna 2009. u 17:10]