Jesenski dio sezone završio je prošli tjedan, a NK Osijek je u sezoni nadanja i obećanja završio na 11. mjestu HNL-a, te ispao je i četvrtfinalu Kupa.
Sezona koja je, prije nego li je počela, nakon niza godina prosjeka i "stabilizacije" okarakterizirana kao "sezona u kojoj će se jurišati na Europu" i
"sezona u kojoj će mladići iz nogometne škole doživjeti svoju konačnu
afirmaciju" u konačnici prvoga dijela može se okarakterizirati kao potpuni fijasko.
U redove prvoligaša s Drave na početku sezone došla su tri igrača (Smoje, Pelaić, Lukačević), te iako je klub napustio idol publike - Domagoj Vida,
svi kojima je bijelo-plava boja u srcu vidjeli su priliku za iskorak
koji se čeka već dugo, predugo vremena. No, ono na što su svi glasno
upozoravali jest nedostatak pravoga napadača, onoga koji će zabiti i kada prilika nije najizglednija.
Da će to doista biti ključni problem za momčad, koju je u tome trenutku vodio Tomislav Steinbrückner,
pokazalo se već u prvome kolu kada je na gostovanju u Vinkovcima balon
nadanja pukao. Niz promašenih prilika koštao ih je početna tri boda. Već
u sljedećim kolima, pa sve do kraja polusezone, u redovima Osječana
nije se dokazao napadač koji stvara razliku.

Nikšić, Barišić, Miličević redom
su promašivali "zicere", bezbroj puta bespotrebno davili loptu i to je
jedan od glavnih razloga za izrazito loše rezultate. Isto tako vezni
red, u kojem je glavnu ulogu trebao preuzeti Jugović, bio je inertan i nedovoljno napadački orijentiran. Jedina donekle svijetla točka bio je igrač koji nije ponikao u Osijekovoj školi nogometa,
Zoran Kvržić. Tomislav Šorša se nametnuo kao najčvršća karika u veznom
redu, ali priča o njemu prestaje, nažalost, s njegovom ozljedom.
Kada pored igrača, koji je najviše puta bio najbolji u redovima nekoga kluba, stoji da igra na poziciji vratara, sasvim je jasno da se tom klubu vrlo loše piše. Previše je puta u posljednjih 10-ak godina najbolji u redovima Osijeka bio vratar. Niz koji je započeo s Turinom, a nastavio se preko Skendera i danas Karduma, samo govori kako je kriza igre problem koji će uprava kluba morati riješiti čim prije.

Ovu je sezonu, osim loših rezultata, svakako je obilježio i bunt navijača
koji je iz kola u kolo bujao. Nezadovoljstvo rezultatima, a prije svega
apatijom koja je zahvatila klub, te svim neispunjenim obećanjima,
navijači su na čelu sa Kohortom na zub uzeli klupsko vodstvo. Povici "Mile odlazi"
sve su se glasnije čuli na tribinama, a kulminacija je nastupila nakon
susreta s Lokomotivom kada su navijači "zauzeli" jedan od ulaza u klub i
tražili ostavku direktora Mile Dumančića. Da će to proizvesti tektonske
potrese bilo je vidljivo već iste večeri. Klub je razriješio dužnosti
trenera Steinbrückner-a, a već iduće jutro svoje ostavke podnijela je
cijela Uprava na čelu sa predsjednikom Bubalom. Uprava je na odlasku
imenovala Branka Karačića novim trenerom, a navijači su ga srdačno
dočekali i proglasili spasiteljem.
Navijači su u tom trenutku bili zadovoljni, ali je
postojala i bojazan da će klub "ostati sam". Niz pregovora izrodio je i
novu Upravu - na čelo kluba sjeo je bivši nogometaš Robert Špehar, a u
fotelju direktora Gordan Matković. Tada su svi vjerovali da će rezultati
krenuti nabolje, ali se do danas uistinu vrlo malo stvari promijenilo.

Od svijetlih trenutaka vrijedi istaknuti gostujuću pobjedu nad Rijekom
od veličanstvenih 5:1, ali jedna lasta ne čini proljeće. Za pobjedu u
nizu morati će se napraviti rez u klubu, jer profesionalni pogon od
preko 30 igrača NK Osijek ne može financirati, a
igračkog balasta se nakupilo poprilično. Ostaje za vidjeti hoće li
čelnici, predvođeni trenerom Karačićem, imati snage napraviti rezove za
koje nećemo reći da su bolni jer su nužno potrebni.
Malo svijetla na sivilo baca i trud Uprave oko marketinga, ali sve je to, čini se, nedovoljno. Tek pokretne reklame i prijenosni semafor nisu dovoljni za nešto više. Fan shop
stoji prepušten sam sebi, nedovoljno iskorišten. Animacija navijača
izostaje i u trenutku kada je broj pozivnica drastično smanjen, Gradski vrt zjapi hladan i prazan.
Trebat će puno više truda, ali i ideje, kako to sve promijeniti.
Internet stranica, duženje s navijačima pa i ideje samih navijača koje
se svakodnevno mogu pronaći na portalu Bijelo-plavi.com zasada stoje
neiskorištene, a svi oni kojima je stalo do kluba vrlo bi ih rado
prezentirali i proveli.
Kohorta i publika
Kao i prijašnjih godina, Kohorta daje drugačiji ugođaj. Ove sezone
nešto malobrojniji, ali s istim adrenalinom i nabojem kao i svih
prijašnjih godina. Mlađe generacije se izrazito trude u sivilu
svakodnevice svima onima koji dođu na stadion pružiti nešto više.
Ostatak stadiona vrlo je slabo posjećen, ali možda je i to odraz pravoga
stanja kluba. Jedan od razloga treba tražiti i u manjem broju
besplatnih ulaznica što je dugoročno dobar potez, ali samo ako se smisli
i sprovede marketinški plan koji bi privukao ljude. No, ono što je prvo
i osnovno što svakom gledatelju treba su: dobre igre momčadi, a one su
ove sezone - izostale.

Igrači:
Ivan Kardum: U svakoj utakmici imao poprilično
posla. Prema ocjenama jedan od najstandardnijih igrača Osijeka. Ove
sezone napredovao i sve manje sklon kiksevima. U Splitu branio utakmicu
karijere, ali primio nespretni autogol Gavrića.
Dino Gavrić: Silom prilika u momčadi, nakon ozljeda
standardnih obrambenih igrača. Nekoliko njegovih pogriješaka skupo je
stajalo momčad. Mekan u duelima i nedovoljno angažiran u napadačkom
skoku.
Ivo Smoje: Do ozlijede najbolji obrambeni igrač.
Iako cijelu prošlu sezonu nije igrao, pokazao je da se borbenošću sve to
može nadoknaditi. Igrač koji uvijek daje sve od sebe i kamo sreće da se
u ekipi nađe još nekoliko takvih kao što je on.
Mladen Pelaić: Lomovi nogu na njemu su ostavili
znatan trag. U napadačkom dijelu solidan, ali njegovo se dovođenje za
sada nije opravdalo. Borben je, ali nas previše nepažnje, posebno u
obrambenom dijelu, koštalo nekoliko bodova (kao i u Gavrićevom slučaju.)
Josip Lukačević: Doveden kao zvučno pojačanje koje
će jednim dijelom nadomjestiti odlazak Josipa Kneževića. Dobre ubačene
lopte rijetko su iskoristili napadači. Ipak, premalo za igrača od kojeg
se očekivalo da radi razliku na terenu.
Andrej Čaušić: Prošle sezone činio se vrlo dobrim,
dok ove nije zaigrao kako zna, čime je pokazao da nije ništa bolji od
Gavrića i Pranjića . Da bi se, uz njegovu visinu, bilo dobrim stoperom
potrebo je imati čitanje igre jednog Ivice Beljana ili požrtvovnost i
borbenost Damira Vuice, no on nažalost (barem zasada) nema nijedno od
toga.
Domagoj Pušić: Kada je pretprošle sezone, u jednoj
od zadnjih utakmica, u Varaždinu poslao 2 teledirigirane duboke lopte za
Primorca, mislili sam da imamo napokon pravog igrača koji može dati
dugi pas. No, on ove sezone postaje zadnji vezni koji rijetko odlazi
naprijed i rijetko kada odigrava takve lopte, iako smo vidjeli da može.
Ovdje dio krivlje pretpostavljamo i Karačiću. Pokazao je dosta dobro
čitanje igre, uvijek ima prljav dres i tu mu se nema što zamjeriti.
Jedino da "nabaci" možda još malo kila, te dobije malo više slobode
prema naprijed.
Zoran Kvržić: Fenomenalnim golom u posljednjim
minutama utakmice u Puli kupio je navijače. Doveden na probu kao igrač
bez posebnih referenci pokazao se kao iznimno borben igrač odličnog
udarca. Nekada se i on izgubi na terenu, ima problem lakog zapadanja u
sivilo cijele momčadi, te nažalost nije onaj koji će istu iz tog sivila i
izvući. Ipak, sve u svemu, odlično pojačanje.
Srđan Vidaković: Igrač Osijeka sa možda i najvećim
talentom, ali što mu to vrijedi kada je "balerina" i kada se boji
duela. Jedna jako slaba polusezona za njega, u kojoj (osim gola
Hajduku) nije pokazao apsolutno ništa, a znamo da može puno više.
Vedran Jugović: Najveće razočaranje. Znamo da može
puno, počeo je i dobivati nadimke osječki Gerrard, no čini se da je taj
Gerrard otišao negdje iz kluba zajedno sa Kneževićem jer otkada je Joka
otišao, i Juga se potpuno izgubio. Postao je alibi igrač, uz poneke
bljeskove, no od igrača koji bi trebao biti Osijekov motor i radna
snaga, on je postao samo jedan član 11-orice koji se uklapa u
monotoniju. Znamo da može puno puno više i tome se nadamo na proljeće.
Hrvoje Kurtović: Borben u svakoj utakmici.
Nerijetko se olako rješava lopte iako je u karijeri pokazao da može
igrati vrlo dobro prema naprijed i da ima odličan udarac. Kada bi se
opustio i broj pogriješaka bi bio znatno manji, a njegova učinkovitost u
igri još veća. U obrambenim zadacima solidan.
Tomislav Šorša: Napadač, od kojeg je Pamić na
posudbi u Karlovcu stvorio krilo, igra vrlo dobro. Uvijek je jedan od
najborbenijih, nerijetko stvara pomutnju u protivničkoj obrani, te je
pokazao da zna i zabiti kad treba. Šteta što ga je ozljeda zaustavila, a
tada se i vidjelo koliko je bitan ovoj momčadi. Na proljeće očekujemo
još više ulaza u 16 metara, više kombinacija sa napadačima, uz jednaku
razinu borbenosti. Nedostatak mu je što je malo obrambeno "plivao" u
nekim utakmicama, na (za njega ipak neprirodnom) mjestu desnog bočnog.
Mile Škorić: Od momka čijim smo se talentom svi
oduševili došli smo do igrača koji nema snage za 20-ak minuta prave igre
ili je jednostavno nezainteresiran. Ne razumijemo kako dečko takvog
talenta, savršene konstitucije, kada uđe u igru (umjesto da ostavi srce
na terenu i proba uhvatiti mjesto u sastavu) on tih 10 ili 20 minuta
većinom hoda, a sprintevi mu rijetko budu duži od 4-5 metara. Možda i
najveće razočaranje u momčadi, a ni gol Rijeci nam ne popravlja dojam.
Ivan Miličević: Znanje i borbu mu nitko ne može
zamjeriti, no da ima problema sa realizacijom - to je činjenica.
Nedostaju mu mirnoća i rutina. Možda bi uz promjenu pozicije i
premještanje na krilo pružio puno više. On je standardni izvođač kornera
koje izvodi s previše automatizma, te mu lopte prečesto završe kod
suparnika.
Vedran Nikšić i Josip Barišić: Namjerno smo ova dva
igrača stavili zajedno jer ih prate identične boljke. Po 3 gola premalo
su za napadače koji figuriraju kao udarne igle kluba. Veliko razočarenje
i jedan od njih gotovo sigurno će morati napustiti klub u zimskom
prijelaznom roku.
Dino Špehar: Najmlađi igrač koji je postigao gol za
prvu momčad. Sa svega 16 godina dobio je titulu budućeg nositelja igre
Osijeka. Na meti je brojnih europskih klubova. Za sada igrao premalo za
konkretniju ocjenu igre, ali ono što za sada pokazuje - obećava.
Ivan Ibriks: Igrač koji najviše nedostaje ove
sezone. Nakon oporavka od ozlijede odigrao je nekoliko vrlo dobrih
utakmica, ali se ubrzo opet ozlijedio. S nestrpljenjem se očekuje njegov
povratak.

Uprava:
Robert Špehar i Gordan Matković: Na čelo kluba
došli su pomalo na silu i nisu se još do kraja snašli. Trud i želja
postoje, ali za sada još uvijek djeluju poprilično nesigurno. Nadamo se
da će i oni svojim primjerom i radom potaknuti ostale na dodatni napor.
Nerijetko u medijima kritizirali igru Osijeka, ali igrači kao da to nisu
shvatili dovoljno ozbiljno.