Pozdrav Osječani, evo me opet. (Ne baš) kratko o davanjima imena po legendama. Za početak, moje je mišljenje načelno da bi takve stvari s imenovanjem trebalo izbjegavati koliko god je moguće i da postoje bolje alternative.

Mi hajdukovci znali smo imati rasprave po tom pitanju. I Hajduk i Osijek kao i većina klubova imaju mnogo zaslužnih velikana, igrača, trenera, funkcionera i ostalih po kojima bi se moglo nazvati svašta: tribine, pomoćni tereni, škola nogometa i sve one ostale stvari kojima se klub bavi i kojima se koristi. Škakljivo je to. Uvijek ćeš nekoga izostaviti. Kod Hajduka naravno nitko se neće protiviti tome da se nešto nazove po Tomislavu Iviću (predlagalo se jednu tribinu tako nazvati) ili po Luki Kaliterni (po njemu je nazvana škola nogometa, po novome Akademija), ali isto tako postoji čitav niz drugih koji to zaslužuju, a nisu ili neće dobiti. Isto vrijedi i kod postavljanja spomenika i svega tomu slično.

Drugi je problem i navika ljudi. Npr., kod nas ljudi po inerciji istočnu tribinu zovu jednostavno "Istok" i jako je teško odjednom prešaltati ljude da neko novo ime, bez obzira kako dobro bilo, zaživi u narodu. Vidim da se kod vas ime Pampas uvriježilo za novi stadion i to će ime vjerojatno i ostati bez obzira kako se stadion službeno zvao.

Treća stvar mogu biti i kontroverze vezane uz neke ljude. Neki su ljudi bili neosporno velikani, ali ako su primjerice sudjelovali u nekim nečasnim radnjama kao predsjednici ili možda prešli u rivalski klub kao igrači to sigurno može izazvati nepotrebne kontroverze. Iz glave vadim kod vas Šukera, a kod nas Vidoševića. Primjera je puno.

Što se tiče odavanja počasti legendama vjerujem da nema boljeg od sustavne i dugotrajne edukacije djece. Suradnja s osnovnim i srednjim školama (vi u Slavoniji, mi u Dalmaciji i slično) u kojoj bi djeca u grupama organizirano dolazila na stadion ili trening kamp gdje bi ih ljudi iz kluba upoznavali s poviješću kluba, legendama i trenutnim aktivnostima. Uz to uključiti i druženje s aktualnim igračima, a zašto ne i jednom godišnje organizirati posjet utakmici (Hajduk je napravio dobru stvar s dječjom tribinom) i dugoročno si postigao daleko veći efekt. Da se mene pita (recimo da jednog dana postanem legenda 😎) puno bih radije volio da o meni slušaju generacije i generacije djece koje inače ne bi čuli za mene nego da moj kip stoji ispred stadiona na koji ionako idu ljudi koji me već znaju.

Da zaključim. Prvo i osnovno edukacija, marketing i promocija kroz koje bi se stvarao identitet kluba naslonjen na legende i okrenut prema novim generacijama. Nakon toga nekakav muzej, povijesna dvorana, multimedijski klupski centar ili slično, a zadnje što nama (a vjerujem i vama i svima ostalima) treba su ratovi oko toga po kome bi se nešto trebalo zvati i zašto je po ovome, a ne po onome.