Uđem na istok pola sata prije početka i gledam sastav. Vidim tri stopera i pomislim: uh, znači igrat će tvrdo, sa čvrstom obranom, da ne primimo gol. Čekat će sredinu drugog poluvremena da se prebacimo na 4-1-4-1 (ili već neku varijantu toga), uvest će Lovrića i probat u finišu dobit utakmicu.
I točno se tako rasplelo.
Ono što ne mogu shvatiti je da trener Dinama koji sigurno poznaje nogomet puno bolje od mene to nije skužio. :) A možda je i skužio ali nije uspio se tome oduprijeti.
Atmosfera meni možda najbolja od svih utakmica na kojima sam bio, a bio sam na njih jako, jako puno.
Ona scena kad Mance trči prema istoku s rukama na ušima, apsolutni delirij oko mene, mislio sam da će se tribina srušit, dolijeće Ivušić s drugog kraja terena... to ću vjerojatno pamtit dok ne dobijem demenciju. :) A tek navijanje s zapadom, kakva podrška...
S druge strane, oni na sjevernoj tribini su se prikazali u odvratnom izdanju. 75 godina kluba u nepokorenom gradu, 75 djece oko terena mašu zastavicama, "a capella" izvedba operne pjevačice HNK na centru igrališta koja (stvarno krasno) pjeva "Moj Osijek pun je sunca", svi šalovi u zraku, a ovi skandiraju "osječke pičke". Sramota. Pa jebote jel toliko nemaš poštovanja prema NIČEMU na ovom svijetu, da ne možeš pustit te tri minute na miru.
A tijekom utakmice toliko baklji, prekida, paljenja stolica...
Kad bi bilo u mojoj moći, ne bih ih uopće pustio na Pampas.