Po meni, najveći problem glavonjama iz "organizacije" je napraviti nešto pametno, jer za to nemaju ni kapaciteta ni znanja. Klubove ionako nitko ništa ne pita.
Glavni cilj je isproducirati što više trećeligaša jer onda gotovo svi iz "organizacije" zarađuju više na taksama sudaca, delegata, kotizacijama, članarinama...
Za ligu u kojoj bude prosjek 50 gledatelja, rekord posjećenosti 200-300 traži se 300 sjedećih mjesta, pregledi stadiona, certifikati, licence, baždarenja, tehnički pregledi, studije sigurnosti, studije osposobljenosti, uglavnom čisti idiotizam. Na kraju slijedi šetnja komisije (opet iz redova "organizacije") koja bude za 15 minuta dolaska naplatila više nego neurokirurg za 3 operacije glave.
Stara je istina da "organizacija" uzme klubovima godišnji iznos koji je jednak ili veći od svih sredstava koje neka lokalna uprava odvaja za dotični klub.
Delegate plaćamo i za kategoriju U11 (vjerovali ili ne, stvarno neki dedeki dolaze na utakmicu tih klinaca i naplate svoje gledanje, a klubovi im čak moraju osigurati i zapisničare jer najčešće ne znaju ni upaliti kompjuter). Omladinska natjecanja poligon su za hranjenje isluženih sudaca koji postaju delegati samo da bi gledali utakmice i uzeli novce. O ničem drugom ni ne odlučuju.
Sad se postavlja pitanje zbog čega klubovi sve to trpe i šute? Iz istog razloga, iz iste one psihologije grupe u kojoj nekad pojedinac prebija jednog po jednog člana grupe, a u stvari grupa bi se zajedno mogla uspješno obraniti. Ali pojedinci (čitaj - klubovi) samo pognu glave i razmišljaju "Pa možda baš mene zaobiđe..."