Ljevaci su uvijek bili na cijeni. Posebno pravi ljevaci. U rukometu od sedam igrača na parketu bi barem dvojica trebali biti ljevaci. U nogometu slična situacija, od jedanaestorice poželjno je da barem tri-četiri igrača "imaju" lijevu nogu. A ljevake nije lako pronaći jer većina nas smo dešnjaci i, kako je to netko dobro rekao, svijet je prilagođen dešnjacima. Stoga treneri u mlađim uzrastima posebnu pažnju daju onoj djeci koja se dobro služe lijevom rukom ili nogom. Kako je ljevaka malo tako i nije lako klubovima naći igrače za pozicije koje su im predodređene. Sjetimo se samo hrvatske nogometne reprezentacije koja je nakon odlaska Roberta Jarnija, našeg posljednjeg pravog lijevog bočnog, dugo godina tražila najbolju opciju za tu poziciju i do danas lijevi nam je bok, najblaže rečeno, kritičan.

Prije i poslije Jurića

Slična situacija je i na Stanovima. Nakon što je Zvonimir Jurić, danas pomoćni trener, odlučio završiti karijeru Zadar nije uspio stvoriti (ili odnekud dovesti) igrača na lijevom boku koji bi u momčadi ostao više od godinu dana. Istina, Jurić je posljednjih sezona igrao na mjestu lijevog stopera, a kao alternativa 2003. godine doveden je Danijel Krivić koji je u Zadru spojio dvije sezone. U tom razdoblju i Ante Jurjević korišten je kao lijevi bočni. Sve nakon toga bilo je lutanje koje je dovelo do toga da je danas lijevi bok pozicija koja Daliboru Zebiću zadaje ako ne najviše onda makar dosta glavobolje.

Možda i najbolje rješenje u posljednjih pet godina za tu je poziciju bio Jasmin Mujdža koji je u Zadar došao u ljeto 2006. Odigrao je Mujdža sezonu nakon koje se Zadar vratio u Prvu ligu i pokazao dio asortimana kojeg smo znali viđati od Jarnija. Istina, Mujdža nije bio toliko aktivan prema natrag, no s obzirom da je Zadar tada igrao u Drugoj ligi nitko mu to nije ni previše zamjerao. Posebno ne kad se zna da su njegovi ubačaji s lijevog boka često bili velika opasnost za protivničke vratare. Mujđža je znao slati vratarima najteže lopte, one koje padaju u peterac i koje u pravilu "bježe" od vratara. Ipak, kad se Zadar vratio u Prvu ligu Mujdža je otišao i pozicija lijevog bočnog ostala je otvorena. U sezoni 2007./08. zatvarao ju je u početku Ivan Elez, a kasnije i Hrvoje Ćustić koji je baš na toj poziciji na utakmici protiv Cibalije teško stradao i pet dana kasnije preselio u vječnu domovinu. Od Eleza nismo vidjeli mnogo, iako je svoju zadaću korektno odrađivao. Rijetko se ubacivao prema naprijed i bio je to prototip igrača koji su nakon njega dolazili u Zadar kao lijevi bočni. Prvi među njima bio je Jozo Pletikosić koji je jesen 2008. bio standardni (zapravo i jedini) lijevi bočni. U početku dosta skroman, kasnije je donekle popravio dojam.

Domaćima se ne vjeruje

Potom je na polusezoni doveden Goran Jozinović, mladi reprezentativac, kojeg su Splićani posudili Zadru. Pitanje je zašto Zadar, kad je već imao strpljenja s mladim igračem koji dolazi iz Hajduka na posudbu, nije htio (mogao, želio?) imati strpljenja s nekim od svojih mladih igrača i dati priliku nekom iz juniorskog kadra. Da ne bude zabune, Jozinović je imao dobrih nastupa, premda nije bio igrač za kojeg bi smo moglo reći da Zadar bez njega nije mogao. Pletikosić je gurnut u drugi plan pa je njegov odlazak u jesen 2009. bio očekivan rasplet lutanja stručnog stožera kad je riječ o procjenama koji bi igrač bio pravo rješenje za lijevi bok. I onda prošle zime Hajduk je jednostavno povukao Jozinovića i Zadru se dogodilo ono što se moralo dogoditi, u momčadi više nije bilo ni Pletikosića ni Jozinovića, a Nikola Žilić tek što je došao iz Velebita na pripreme vraćen je u Benkovac. Najnovija opcija postao je Tomislav Čuljak, Vinkovčanin, koji je došao iz Druge lige (H. dragovoljac). U početku je Čuljak bio standardan, a kasnije ga je sve više mijenjao Antonio Mršić, koji na toj poziciji očito nije ostavio najbolji dojam na Zebića. Ni Čuljak Zebiću i ostalima nije bio po volji pa je među prvima čim je sezona završila spakirao kovčege. Konačno, prvog dana priprema Zebić najavljuje dolazak Darija Bodrušića, još jednog "uvezenog" lijevog bočnog. Od Bodrušića, međutim ništa, i tada se činilo da su u Zadru konačno progledali. Silom prilika ili nečim drugim, zapravo je svejedno, Zadar bi jesen mogao dočekati s tri domaća igrača kao potencijalnim opcijama za trčanje uz lijevu liniju igrališta. To su Perica Šare, Šime Gregov i Antonio Mršić. Krajnja, ali zaista krajnja opcija bio bi i Tomislav Glumac, koji bi zato bio vrlo koristan u formaciji 4-4-2. Dakako, ni Šare, ni Gregov, ni Mršić možda neće postići ništa posebno, možda će njihov učinak biti ispod očekivanja, ali Zadru se tada neće moći mnogo zamjeriti s obzirom da je konačno odlučio pokušati nešto s vlastitim kadrom, što do sada nije bio slučaj. Jer klub koji je mogao stvoriti vratara za reprezentaciju (a to se dogodilo tek kad je Danijel Subašić dobio odriješene ruke), onda se valjda iz tolike baze igrača može pojaviti lijevi bočni koji ne mora biti ekstra klase. Jedan novi Zvonimir Jurić bio bi sasvim dovoljan. Zapravo, i više nego dovoljan.

Foto: Filip BRALA

DOKAZAO KVALITETU S DVA POGOTKA - Franko Bilaver (bijeli)

Pred odlazak na devetodnevne pripreme u slovenske Moravske Toplice na Stanovima su međusobni ogled odradili nogometaši Zadra koji su i u ovom neformalnom susretu pokazali neke stare boljke. Ako stavimo sa strane mnoge otegotne okolnosti za normalnu igru u koje se sigurno ubrajaju vrućina, "teške noge", sastavi u kojima se našlo puno više juniora i igrača iz drugog plana pred trenerom Daliborom Zebićem bez sumnje je rudarski posao kako bi uspio pripremiti Zadar koji neće igrati marginalnu ulogu u nadolazećem prvenstvu. U sat i pol vremena koliko je trajala ta svojevrsna simulacija pravog nogometnog susreta nije se moglo vidjeti nešto previše spomena vrijednog, s jedne strane su stajali bijeli kod kojih je ciljano obrana bila iskusniji dio momčadi (Skočibušić, Con i Puljić), a navalni dio su sačinjavali sve redom juniori predvođeni Begonjom i Frankom Bilaverom. U sastavu plavih su upravo vezni red i napad bili onaj udarnički dio sastava (Ćurjurić, J. Bilaver, Santini, Terkeš) te je u takvoj konstelaciji snaga na terenu Zebić htio postići maksimalan učinak. No, osim zadovoljavajuće doze požrtvovnosti te povremenih bljeskova Santinija s jedne i Franka Bilavera s druge strane nije se nešto posebno moglo zabilježiti. Primjetno je da se ovo ljeto neće forsirati uvježbavanje i usvajanje 4-4-2 formacije kao prošlo već je gotovo sigurno da će i u novoj sezoni to opet biti stara uvježbana 3-5-2 postava u kojoj je rak-rana sredina terena i bočne pozicije. Upravo se u tom pravcu krenulo u potragu za akvizicijama, pa su na ovoj međusobnoj utakmici testiranju podvrgnuta dvojica nekadašnjih igrača Jedinstva iz Bihaća, Dejan Alijagić i Benjamin Dizdarić. Njihove pozicije lijevog bočnog i zadnjeg veznog ukazuju na mjesta u momčadi koja bi mogla biti deficitarna za nadolazeću sezonu, no po prikazanom u ovoj provjeri teško da će bihaćki dvojac zaista i odjenuti dres Zadra, iako se kod lijevog bočnog Alijagića ne može zanijekati trka i vidljiva želja. U ovoj utakmici nedostajala su četvorica koji će savim sigurno biti u kadru za prvi sastav: veteran Milin, nadolazeći Mršić te dvojica bivših Raštančana Peraić i Gospić, a tko će sve naći u autobusu za Sloveniju, pogotovo od gomile juniora koji su u ovom susretu dobili priliku je još uvijek nepoznato. Ipak, svaki pokušaj odgonetanja i nekog proricanja kakvog Zadra se može očekivati na startu prvenstva, 24. srpnja, nemoguće je dešifrirati, a puno više će se znati nakon tih devetodnevnih slovenskih priprema na kojima su zakazane i tri jake test utakmice.