Moram se oglasiti na ovom topicu jer se smatram navijačem (ne samo simpatizerom) Zagreba, a mislim da o sadašnjem stanju kod nas mogu dosta dobro pričati jer sam od 1998. prisutan na svakoj domaćoj i popriličnom broju gostujućih utakmica Zagreba.
Kao prvo, usprkos činjenici da nas na domaćim tekmama ima samo stotinjak, a na gostujućim tridesetak, ne smatram da je naša skupina isključivo simpatizerska, ali takva je očito percepcija u javnosti. Za vrijeme šampionske sezone su bila redovno organizirana gostovanja sa punim busem ljudi, a prošle sezone smo propustili možda dvije ili tri gostujuće utakmice, tako da je potpuna dezinformacija što se tiče toga da na gostovanja ne odlazimo. U krajnjoj liniji, 15 nas je ovo ljeto bilo i u Albaniji... Mislim da smo po odlascima na utakmice na dosta visokom mjestu među hrvatskim skupinama.
Što se tiče našeg simpatizerstva, mislim da je to posljedica toga što je velik broj ljudi koji je danas s nama na tribini odbacio neke tradicionalne koncepcije "navijača", pogotovo u hrvatskom smislu, oštro osudio bilo kakvo nasilno ponašanje i pokušao, bar u našoj mini-zajednici, unijeti neke standarde civiliziranog građanskog ponašanja. Ja nas smatram navijačima, jer ispucani glasovi nas tridesetak nakon svake utakmice dokazuju da na tribini ne sjedimo samo i plješćemo nekom dobrom potezu ili golu, nego aktivno pratimo utakmicu koliko je to moguće, radimo na novim pjesmama, pokušavamo se organizirati oko transparenata, itd. A usprkos bolno malom broju mislim da nas to kvalificira kao navijače.
Što se tiče nekih naših načela tu se neke stvari moraju razgraničiti.
Kao prvo navijači Zagreba ne mrze Dinamo. Među nama ima ljudi koji taj klub više ili manje vole, ali malo jesmo frustrirani (ako baš hoćete možemo reći da imamo komplekse), pogotovo zbog nesrazmjera financijskih sredstava koje grad daje Dinamu (40tak milijuna kuna, direktno ili kroz Holding, kroz stadion u Maksimiru i na Kajzerici) nasuprot Zagrebu (oko 2 milijuna kuna), čime direktno smanjuje mogućnost poštenog sportskog natjecanja između naših klubova, a nas ostavlja sa stadionom koji je prije 2 godine dobio stolice jer su ljudi počeli propadati kroz trule daske, nemamo niti reflektora i vjerojatno ćemo biti posljednja momčad u HNLu koja će ih dobiti... To se ne može opravdati niti uspjesima jer je, nakon našeg osvajanja prvenstva, omjer dobivenih novaca bio isti. Tako da dio te frustracije dolazi odavde. S druge strane, u životu jednog navijača postoji samo jedan klub. I to je to. Dinamo je većini nas na istoj razini kao i Hajduk, Osijek, Belišće, Imotski ili GOŠK, i to je činjenica. Dodatni izvor frustracija je i činjenica da naši juniori i kadeti mahom navijaju za Dinamo pa i kada igra sa Zagrebom. Tako da potpuno otvoreno mogu priznati naše frustracije Dinamom, ali ne bi volio da se to smatra mržnjom jer ona to nije.
Kao drugo među navijačima Zagreba postoji veliki broj ljudi koji Zagreb kao klub a posebice njegove navijače želi vidjeti potpuno apolitičnima, za razliku od velikog broja drugih navijačkih skupina. Želimo da naša skupina bude ta koja neće imati nikakvu ideologiju, ali koja će biti uvijek spremna reagirati na neke negativne pojave u nogometu, a to je prvenstveno nasilje, rasizam i fašizam. Oko te ideje i ideje poštenog, sportskog i fer navijanja, zajebancije, dobrog provoda kako međusobno tako i s drugim navijačima, ma tko oni bili, oko tih ideja trenutno okupljamo stotinjak ljudi i jedinstveni smo u stavu da nam više ljudi nije niti potrebno ukoliko to znači umanjivanje vrijednosti tim idejama koje su nama vrlo važne. Mnogi od nas će reći da su im u europi ideal navijači St.Paulia, čije ideje se djelomično poklapaju s našima, ali je to druga tema za dugu raspravu.
Uz svoj klub smo uvijek, i kada su prvi i kada jedva izbore ostanak, otvoreni smo prema svima i želimo to i ostati, a smatram da će s vremenom ljudi to prepoznati i da, iako nikada nećemo biti veliki, nećemo zauvijek biti baš tako mali.