Historijska citanka  

Nedjelja, 12 Septembar 2004

Eno ga, naget nad zelenu Neretvu, Mišo Maric objašnjava smisao svega, iznad njega Stari, kao odrezan nokat Božjeg palca, spaja jednu s drugom obalom, pucaju prezrele trešnje, prolaze proljeca, ljeta i jeseni, i mrznu se kaldrme dok bura puše gore od Sarajeva, dalekog grada u kojem je život težak, puno teži nego u Mostaru, i u kojem se ljudi previše zlopate, jer nisu svjesni da nema te muke kojoj bi se covjek u ovakvim danima i godinama predao. Stih "cudna jada od Mostara grada" bio je samo šaljiva doskocica, jer jadno bi bilo pristati uz jad ako si Mostarac i u tebi kljuca snaga elemenata, vode, vatre, zemlje i zraka. Sva cetiri drukcija su nego na sjeveru u jugu, jer su u apsolutnoj harmoniji, razdijeljeni po savršenim cetvrtinama, onako kako treba covjeku da ostane jedan medu ljudima.

Cijela Jugoslavija slušala je u direktnom prenosu kako Rodeni na melodiju Emine pjevaju: "Aj ši, aj ša, jabaša, ku**c puši Vitoša!" Nijedan Bugarin nije ih razumio, iako je rugalica bila namijenjena jedanaestorici njih koji su pokušavali nadigrati Velež, ali im to, naravno, nije uspijevalo. Ta utakmica potonula je u zaborav, jer iza nje nije slijedio niz pobjeda koje bi klub odvele u vjecnost, ali ta pjesma, otpjevana samo jednom i nikad više, urezala ti se tako duboko u svijest da si petnaest godina kasnije, u nekom sumracnom zagrebackom klubu, iz sveg glasa zaurlao to "ku**c puši Vitoša" i svi su te gledali, zacudeni ili užasnuti, jer si se do prije minutu još dobro držao, nisu te hvatale pive, niti te doticala trava, a sad pjevaš sav ozaren, kao pacificki urodenik, koji na nekoj Olimpijadi tuli svoju, europskom uhu neprihvatljivu himnu. Ali nisu te mogli zaustaviti, ne ove veceri, jer te je nosila tvoja pjesma i jer te je veselila cudna misao: Svi ljudi su postali Bugari! Nekad ih je bilo samo jedanaest i bili su pravi, a danas ih je tko zna koliko i uopce nisu svjesni da su Bugari. Mogao si zapjevati bilo gdje, na svakoj tacki zemaljske kugle, u Sarajevu, Torontu, Tuzli i Sofiji. I nitko te ne bi razumio. Skoro nitko. I svi bi bili Bugari. Skoro svi. Ta pjesma je, prvi put otpjevana, sadržavala samu bit mostarskog smisla za humor.

Rodenima nije bilo važno što ih ne razumiju oni na ciji se racun zajebavaju. Bilo im je svejedno što bugarski igraci ne odgovaraju na provokacije publike i što nisu ni svjesni da ih itko provocira. Rodeni su zabavljali sami sebe, divili se vlastitoj genijalnosti i smijali se svojim vicevima, ne bez ponosa što ih drugi ne razumiju. Objašnjavanje viceva uvijek ponižava objašnjivaca, a vic s Vitošom bio je, povrh svega, i vic s melodijom Emine, svete mostarske pjesme koju ni bezbroj loših i svetogrdnih izvedbi nije ucinio manje potresnom.

Teško bi ijednom Bugarinu na svijetu, osim, možda, Cvetanu Todorovu, covjek objasnio sve slojeve jedne banalne rugalice. Kada je poginuo Dragan Mance, jedan od najboljih Partizanovih igraca u našoj živoj povijesti, Rodeni su na melodiju banalnog beogradskog pop-hita pjevali: "Dunavom leševi plove, da li se ijedan zove Mance, Manceeeee!" Igracima Partizana podsjekle su se noge od užasa, a ni tebi nije bilo drago što tako nešto cuješ. Vremena nisu bila za takvu vrstu okrutnosti, ili si vjerovao da nisu, a navijaci Veleža prekoracili su granicu za koju nismo ni znali da postoji, sve dok na kraju naše povijesti nije definitivno pala. Sjetio si se te rugalice u nekom kasnonocnom nogometnom razgovoru, veselo si je otpjevao i svi su te shvatili. I svi su, kao i ti, previše godina stariji, mislili kako je u pitanju jako dobar fol. Vidiš, takvim su nas vremena ucinila. Starog više nema, niti je nade da ce nas Bog opet darivati svojim noktom. Vjerojatno ce biti popravljeno ono što je ljudskim rukama pokvareno, jer naše zlo, kao ni sve drugo naše, nije od solidnog materijala, ali doživljaj svijeta ostaje nepopravljiv. Zauvijek je išcezao sklad elemenata nad gradom Mostarom, ciji je koreografski smisao naviještao Fudbalski klub Velež i njegovi Rodeni.

Miljenko Jergovic

Jergovic o Veležu  

Ponedjeljak, 04 Oktobar 2004

Budimo posteni, pa priznajmo! Bez obzira na sampionske titule, na velicanstvene generacije Zelje i Sarajeva i na rezultate koji ostaju u srcima upisani i onda kad srca prestanu kucati, najbolji tim kojeg je Bosna i Hercegovina vidjela, najbolja generacija fudbalera, malo je takvih bilo i u klubovima velike cetvorke, bila je ona Velezova ekipa iz sezona 1973/74. i 1974/75, koja je od Hajduka dvaput gubila prvenstvo na gol razliku. Od Marica na golu do Momcila Vukoja na lijevom krilu, cijeli je Velez tada bio po mjeri nekog buduceg nogometa, poput tadasnjih Bayerna i Barcelone, s nekoliko igraca cija ce imena, barem iz mostarske perspektive, zauvijek ostati veca od nogometa. Moze se ta igra igrati jos hiljadu godina, moze stadion pod Bijelim brijegom opet biti mjesto ljudi, a ne ovih ili onih naroda, moze se i Stari most dici iz Neretve i mogu sva zla ovoga svijeta biti spremljena u kaveze koji ce im braniti da radjaju nova zla, ali tesko ce Mostar vidjeti igrace kakvi su bili Vahid Halilhodzic, Dusan Bajevic i Franjo Vladic. Prvi je u sebi nosio nesto od pobjedonosnog ludila Muhameda Alija, drugi je bio princ Hercegovine i ljepotan po mjeri ludih i kicastih sedamdesetih, dok je treci bio nogometni svercer i prevarant u plemenitom smislu tih rijeci. Njihov Velez pobjedjivao je sampionsku ekipu Hajduka i u Splitu i u Mostaru, kod kuce dvaput s rezultatom 5:0, i cijela Juga bila im je pod nogama. Nitko prije ni poslije nije bio jak kao taj Velez, nitko iz Bosne i Hercegovine.

Dva su razloga sto Rodjeni tada nisu bili prvaci. Prvi se tice sudaca i cudnih pravila po kojima se tada odredjivao sampion. Hajduk je tih godina imao bezrezervnu podrsku ljudi u crnom, pomagalo mu se gdje god se moglo i stiglo, a prvak se u slucaju jednakog broja bodova nije odredjivao na osnovu rezultata iz medjusobnih susreta, kao sto ce to kasnije biti slucaj, nego je presudjivala gol razlika do koje su klubovi cesto dolazili u krajnje sumnjivim okolnostima. Inace, farsa s gol razlikom je svoj finale u Jugoslaviji dozivjela sest ili sedam godina kasnije, u nekoj od nizerazrednih makedonskih liga kada je jedan klub pobijedio drugi sa 123:0, zbog cega je Velibor Dzarovski, veliki manipulator, zavrsio u zatvoru. No, drugi razlog zbog kojeg Velez nije bio sampion ticao se samih Mostaraca. Ako se u Sarajevu igrao sanerski fudbal, ako se insistiralo na formi, a ne na sadrzaju, ako je na Grbavici i Kosevu bilo vaznije jednom dati gol kroz noge nego ga deset puta postici na normalne i obicne nacine, ako su u Sarajevu dribleri bili cjenjeniji od najvecih radnika i ratnika i ako se - sto je najgore i najruznije u cijeloj prici - na Grbavici i Kosevu obicno ozbiljno igralo samo protiv onih za koje smo vjerovali da su mozda bolji od nas, dok smo bez problema i sekiracije gubili od onih za koje smo znali da su losiji, tada su sve te mane, pogubne za rezultat u nogometu, kod Mostaraca bivale dvostruko izrazenije. Velez je ta dva prvenstva kada je bio najbolji izgubio jer je pobjedjivao samo one za koje su Mostarci vjerovali da ih je podvig pobijediti, a gubio je od onih koje su sa svojih neobjasnjivih visina otpisivali bez obzira na rezultat.

Ali njih trojica, taj legendarni BMV, nisu sami po sebi bili neozbiljni, jos manje je neozbiljan bio Enver Maric, taj Leteci Mostarac, koji je strasnom Mülleru odbranio penal, niti je neozbiljan bio Sulejman Rebac, trener generacije, ali je upravo takvo bilo sve ono sto ih je okruzivalo. Mostar je tih godina u svakom smislu bio pretjeran grad. Imali su najvece bratstvo&jedinstvo, najveci natpis TITO, ispisan radnim rukama omladinaca i omladinki, najvece samopouzdanje i prepotenciju, po cemu se s njima nije mogao mjeriti ni vascijeli Beograd, a za nogometnog prvaka potrebna je i odredjena doza skrusenosti, nesigurnosti i slucaja koji je uvijek naklonjen samo skromnim i slabim. Nista od svega toga Mostar nije imao i zato Velez nije mogao biti sampion.

Nesreca koja se tom gradu dogodila i pretvorila ga u rusevinu uspomena i mjesto na kojem se samo hulje barem malo ne osjecaju krivima u velikoj je mjeri prebrisala zal za neosvojenim sampionskim titulama. U velikim nesrecama najprije stradaju male ljubavi, stradaju zivotne sitnice, strada sve ono sto nas cini ljudima na ovom Svijetu, razlicitim od plemena kojima nasa imena pripadaju.

Miljenko Jergovic

BH DANI, br.184, 08.Decembar 2000.

Mostarcima dva Veleža  

Srijeda, 29 Septembar 2004

pise: Mišo Maric

Mostar ima dva Veleža. Planinu, visoko, u nebu, i Fudbalski klub nisko, u drugorazrednoj ligi. Planina nije bila nikad ni više ni niže, klub, opet, nikad niže od ulaska u Prvu Yu ligu 1952...

Planini je da ostane tu gdje jeste. Klubu je da se vrati tamo gdje je bio. Na tome se, saznajem i sa stranica ovog lista, nastoji s puno zanosa i ljubavi, a s malo para. Zanosa i ljubavi klubu nikad nije falilo, a para nikad nije bilo previše. Osnovao ga je kokuzan mostarski proleterijat prazna džepa, a puna srca. Jedino cime nisu oskudjevali bili su momci na terenu i publika okolo. Utakmice su bile velike, praznicne sofre za kojim se gostio citav grad. Zbog tog porodicnog odnosa zvali su ih Rodjeni...

Volio sam, podjednako, i planinu i klub. I na vrh planine i na utakmice odlazih kombinovano. S dragošcu i po dužnosti. Tim redom. Na vrhu Veleži imali smo relej. Tamo su radili fini momci i uvijek su do ekivali dobbrom rakijom i ukusnim grahom. Kroz prozore releja, za lijepa vremena, vidio se vrh Lovcena na istoku, caklio Jadran na jugu, a snježni vrhovi Prenja na zapadu. S jedne strane, u dolini, gizdao se Mostar, s druge, okruženo tamnim šumama, cucorilo Nevesinje... Dokle oko dopire, i još dalje, bila je moja zemlja. Meni najdraža, pjevao je Kaštelan, u citankama...

Na utakmice sam odlazio prvo kao navijac. Potom novinar. Momci na terenu su znali posao. Radili su ga majstorski i sa jednim posebnim, osuncanim šarmom. Bilo je više od igre. Liskalo se loptom pod Bijelim brijegom. A publika je bila vesela, muzikalna i duhovita...

Na vrhu Veleži posljednji put bijah nešto pred rat. Ljetos vidjeh da je relej još gore, valjda nova tv raja papa ukusan grah i pijucka dobru rakiju, a u objektiv ulaze isti vrhovi Lovcena i Prenja, isti Jadran, Mostar, Nevesinje... Ali to je sada pogled s jedne granice na dva inostranstva i raspolucenu BiH. Po vrhu planine gmiže nevidljiva granica. Gola, mostarska strana je u Federaciji BiH. Vec dolje, u podnožju, ta je Federacija papirnata. Pošumljena, nevesinjska strana je u Republici Srpskoj. Ta je Republika, takodje, papirnata. I neprirodna...

Nikad više moja noga nece krociti na vrh Veleži...

A na utakmice sam prestao ici, davno. Nakon gostovanja “Sarajeva”. “Velež” je bio u punoj formi. “Sarajevo” nije. Rezultat je bio 2: 2. Izdiktirah “Sportu” izvještaj. Umjesto stalnog nadnaslova ”Prvenstveni”, jedva ubjedih Mišu Vasiljevica, urednika, da stavi “Prijateljski fudbalski susret”. Izdiktirah da je utakmica namještena. Da samo dvostruki “Veležov” strijelac, Vladic, nije znao. Da je publika izviždala ljubimce. Zovu me iz komiteta. Javlja se Ismet Kreso, koji tad živi i radi u Sarajevu, a svakog vikenda na utakmici, u Mostaru. Ismu sam neobicno poštivao i volio. Bio sam njegova mala raja.

“Kakve ti to, furdo, utakmice namještaš po novinama?”

“Ništa ja nisam namještao, nego napisao šta je bilo. Necu da me šest hiljada Mostaraca haka po caršiji... Mješa li se to, Ismete, Partija u fudbal?”

“E, da znaš da mješa.”

“E, da i ti znaš, da cu prije zamociti pero u govno, nego u fudbal.”

Skreše mi nešto, spusti slušalicu. Nazovem “Sport” i dam otkaz. Godinu kasnije mi objašnjava da je sve uradjeno iz zavicajnih, bh. razloga. Igrano za banjalucki “Borac”. Da bi ostao u Prvoj ligi, Mostar mu doturio bod preko Sarajeva... Veli da svi drugi to, i još gore, rade. Da zato “Velež” ne može uzeti prvenstvo... Govorio mi istinu, Ismet, kasno...

Bilo je to vrijeme kad je “Velež” vodio Sula s klupe, a BMV na terenu.

“Tu skracenicu BMV ja tumacim kao Buduci Mostarski Val,” govorio mi Mladen Delic.

Taj Buduci Mostarski Val su bili svi na terenu, na klupi, na tribinama. Tada i od hlada one drace kraj Sjevernog logora gdje su ga ilegalno osnovali Gojko Vukovic i drugari vrela ljeta 1922.

“Svaka generacija `Veleža` je imala vanserijske fudbalere. To je fudbal bez kalkulacija, bez osiromašenja. I to je razlog da se pod Bijelim brijegom radjaju fudbaleri kao Bajevic, Maric i Vladic. Il u moje vreme Mujic, Rebac, Zelenika”, govorio mi Miloš Milutinovic izmedju dvije ponocne partije šaha u “Ruži”.

“Gubio si protiv njih“, zadjevam ga.

“Nisam ja gubio. Niko nije izgubio. Samo je fudbal pobedio”, govorio je...

U kabinu “Sporta”, na tribinama, nagurali se Todor Bulja, Miša Vasiljevic, Zdravko Colic i dopisnik iz Mostara. Gostuje “Hajduk”. “Ovakvu igru,” zakljucio je na kraju jedan od najboljih Yu znalaca loptanja, Toša Bulja, “ja u karijeri nisam video. Ovo što su momci, posebno Vladic, odigrali danas, ovo se na našim terenima nije odigralo. Ovakav `Hajduk` pobediti s 5:0 ne bi ni reprezentacija Brazila...»

Na poluvremenu, pitah Kulju šta je ono govorio Holceru kad ga je faulirao?

“Rekao sam mu, druže Holcer, udariš li me još jednom po clanjcima, taliznut cu ti je izmedju noga pa ceš biti smiješan medju rajom.”

Zdravko Colic nije govorio ništa. Promukao. Zvao Dubrovnik i otkazao koncert za koji su ulaznice rasprodate... A pred utakmicu s “Partizanom” Sule mi daje izjavu. Objašnjava taktiku. “Taktika je” veli, “hajmo raja, igraj Kulje.” Odazvao se Corba. Odsolirao 1:0. Džemal Hadžiabdic je bio osica lavljeg srca. Sjecam se prvog nastupa na kojem cuva Džajica. Hoda uz liniju, uz najvecu tadašnju Yu “zvezdu”, i nešto mu govori. Interesujem se poslije šta je govorio? “Pitao sam ga: Druže Džajicu, je ste li se Vi umorili?” Veležova Crvena Trojka, Džemal Hadžiabdic je još skupljao Džajine slicice iz cokoladica... Bio je dobar djecak, Corba. Kad je otvorio kafe predložih Kemici, pa smo ga na prvom LP castili pjesmom... Kad bi smo odlazili u taj kafe ili kod Corbe, u Zalik, govorismo isto: “Idemo kod Crvene Trojke”... Bilo je to vrijeme kad vece casti, od “Veležovog” crvenog dresa, nije bilo. A nije uvijek bio samo cast.

“Trebalo je imati hrabrosti pa pristupiti `Veležu`. Ja sam obukao dres 1935. Bio sam gimnazijalac. Dvaput sam dobijao jedinicu iz vladanja zbog tog dresa”- sjecao se tihi Mostarac, a marljivi fudbalski poslenik, Leo Hrvic... Leo je jedan od momaka na fotosu uz ovaj tekst. Ne znam koji. Na ovom fotosu su Sule Gušanac, Bora Cecez, Muhamed Hadziomerovic, Vojo Ivaniševic, Šerif Husrefovic, Enver Cemalovic, Savo Milovic, Meha Trbonja... Davno, sjetno nagnut nad fotos, diktirao mi Heroj imena živih i mrtvih. Fotos je, pred susret s “Borcem”, 1939. Sjecao se:

“Borac” je bio što i `Velež`. Radnici, djaci, sirotinja. Skojevci. Prava raja. Mi smo jedni drugim išli radosni ko ovaj moj Mili što se sprema na ekskurziju. Na terenu smo ratovali. Prije i poslije utakmice se družili. Na posljednjoj utakmici pred rat, uvali mi Niko Jurincic djon. Skrešem mu majku fašisticku. `Dje ceš, bolan Meha, meni mater fašisticku”, žali se. Jebi ga, Niko, omaklo se. Šta god me zaboli, fašizam je.”

Te 39. kad je nastao ovaj fotos, “Velež” je zabranjen, a fašizam krenuo u Drugi svjetski rat. Godinu i po kasnije rat je dopro i do Banje Luke i do Mostara. Momci s ovog fotosa su otišli u partizane. Pod istom zvijezdom nastavili jurišati po lijevim i desnim krilima, probijati se kroz centar, padati u odbrambenim prostorima rodnog zemljopisa.

77 “Veležovaca” je poginulo. 7 proglašeno Narodnim herojima. Ukupno: 7 zauvijek prvih timova sa 7 kapitena.

Ubilježeni su na bijelom spomeniku, pred klupskim prostorijama, pod Bijelim brijegom. Ne znam jesu li mrtvi još tamo. Živi nisu. U sramno proljece 93. oružani suci su im pokazali crveni karton. Oni su izbjeglice u sopstvenom gradu, s drugu stranu vode. Oni su beskucnici. Pod Brijegom im je okupiran stadion. Pod Veležom im je s amblema zguljena petokraka. Jedni su im opljackali sadašnjost, drugi prošlost. Ono što nisu uspjeli batinaši Kraljevine, gostujuci i domaci fašisti u Drugom svjetskom, uspjeli su demokratski izabrani nacionalni predstavnici u novom, domacem ratu...

“Velež” je, u svemu, imao i trun srece. Osvješcen, uvažen rodoljub je predlagao novo ime: “Djerzelez”. Kao prikladnije. Nije prošlo. Klub je sacuvao ime, grad obraz...

Sad su se “Veležu” vratili njegovi najrodjeniji. Kema Šestic i Nusra Cerkic s terena, Zijo Žuljevic s tribina...

Raja s tribina, ustvari, nikad nije ni otišla. Samo su tribine izmještene, proširene. Od USA i Canade, do Australije. Od vrha Skandinavije do rta Dobre Nade.

Odakle, sve snažnije, dopire jeka davnog navijanja: “Cr - ve- ni, cr - ve - ni, Ve - lež - ži - vi - u - me - ni...»

Skandira raja iz Mostara, koju ista ljubav spaja...

A na jugu, “Velež” je ponovo prvi. Istina, medju drugim. Narasta li to onaj Mladenov Buduci Mostarski Val?... Je li to odgovor za nezaboravno:

“O, zar je to moguce, ljudi moji!?”

Dok je lopta okrugla a ima neodrodjenih Mostaraca, bice da jeste...