Ma ja sam uvjeren da je on ocaran nama tolko da pise neke nebolozne nogometne mastarije koje su povezane sa necim sto je bilo prije 20 godina i raspalo se..... ko sto su ocarani nama  svi Englezi

Ma simpaticni su meni svi ti Englezi, a njihovi novinari posebno.....

Jedino smešnije (gluplje)  od engleskih novinara su engleski fudbaski treneri!

Franjo Vladić, umjetnik nogometa

Ponedjeljak, 22 Lipanj 2009 11:33

Današnje generacije ga ne pamte dobro. Ime Franje Vladića među mlađim uzrastima ne znači gotovo ništa. Nekadašnji dio legendarnog BMV-a! Ne, nije riječ o automobilu, nego, svi dobri poznavatelji najljepše sporedne stvari na svijetu znaju, o nekadašnjoj Veležovoj osovini Bajević-Marić-Vladić. Kada smo nedavno u našem listu objavljivali intervjue s prva dva člana ovog čuvenog trojca ostali smo zatrpani kritikama kako je pisati o legendarnom triju mostarskog BMV-a a ne spomenuti Vladića isto kao i pravi BMW pustiti na cestu bez kotača! Istina. Naravno, kotači su u ovom slučaju metafora za Franju Vladića, popularnog Kulju, čovjeka čiji je nogometni, a i životni put itekako zanimljiv, prepun lijepih poteza, fantastičnih golova, ali i anegdota… O kakvoj veličini u svijetu nogometa se radi pokušat ćemo prikazati kroz neke obične činjenice i stvari prepoznatljive svakom čitatelju. Istinska legenda Pred razgovor s Franjom Vladićem, njegov sugrađanin Goran Jurić, primjerom je skrenuo pozornost na to koliko je Kulje veliko ime. Godine 1998. na vrhuncu slave Vatrenih Jurić je pozvao Kulju da mu bude gost na nekoj od utakmica reprezentacije Hrvatske u Zagrebu i da povede nekoliko ljudi po svom izboru. Pred utakmicu se skupljalo dosta nogometnih uglednika u zagrebačkom Sheratonu i, kako sam Jurić kaže, mada je tada bio na vrhuncu popularnosti u Dinamu i postao član hrvatske reprezentacije, većina nazočnih pozdravljala je i oduševljavala se Kulji kao da se radi o nekom aktivnom nogometašu, čovjeku izvan vremena i prostora kojeg su odmah svi prepoznali i osjetili. Neki od ponajboljih Vatrenih tada su se hvalili da su Kulji kao pioniri donosili lopte za vrijeme utakmica u njihovima gradovima gdje su ponikli. Usred ratnih zbivanja Kulje nije niti jednog trenutka dvojio što će i kako će. Dragovoljno se ponudio svom gradu i narodu. I u tim ratnim danima njegova karizma nije bljedila. Zanimljiv je slučaj kako ga je baš tih dana u odori i s popriličnom bradom prepoznao nakon 20 godina jedan Španjolac, pripadnik španjolskog bataljuna iz Las Palmasa, i pitao “jeste li vi Franjo Vladić?”. Čovjek se sjetio utakmice iz 1974. kad je bivša državna reprezentacija igrala kvalifikacije! Ovog samozatajnog čovjeka, danas u potpunosti izvan sporta i nogometa, zatekli smo u njegovom kafiću u Centru 2 u društvu supruge Ružice koja vodi većinu popratnih poslova. Na upit da opiše supruga veli da ima težak karakter. Ali i da je pun vrlina koje nikada nikom ne pokazuje. Primjerice, za 35 godina braka (a toliko godina ima njihova najstarija kćer Mia) nikad nije zapalio cigaretu u stanu mada je strastveni pušač. U njegovom kafiću su svi na ti i oni koje smo zatekli čine od ovog kafića muzej živih ljudi. Posebni ne zato jer oni to hoće, nego zato jer oni to jesu! Mjesec dana išao u JNA O ovoj legendi ispričane su mnoge priče s puno nogometnih intriga, ali i izvan njega. Ono što sa sigurnošću mogu potvrditi, a i mnogi koji poznaju Kulju potvrdit će, da iz njega zrači temeljna ljudska toplina, susretljivost i spremnost na pomoć bez obzira bili vi običan ulični čistač ili ravnatelj neke važne ustanove. Franjo naprosto ima priču za svakoga. Nedvojbena veličina i učenik stare škole kad su vrline čovjeka u pitanju. Danas naprosto nedostaje ovakvih osoba u sportu i uopće u društvu. Sve je poprimilo jedan trgovački duh. Kulje je mostarska nogometna avangarda vrijedna pažnje u svakom slučaju. Mnogi će reći kako mu je nedostajalo discipline. Primjerice, cijeli jedan mjesec je “potrošio” odlazeći na odsluženje vojnog roka u bivšu JNA gdje su se mnogi pozivali na nekakav obiteljski zakon i priželjkivali da Kulje ostane. Naime, Franjo je imao obitelj, ženu i djecu koju je hranio. A neke liske mostarske su već tada našle dodatne “rupe” u zakonu smatrajući da Kulje ne hrani samo obitelj nego i cijeli Velež u to vrijeme. Svojim igrama Vladić je redovito zatvarao usta zlobnicima na terenu. Znao je i nakon nekoliko neprospavanih noći pred utakmice doći 5 minuta do 12 i na terenu biti najbolji! Takvi se jednostavno rijetko rađaju. Alfa i Omega hrvatskog nogometa Vlatko Marković, Kulju je opisao slijedećim riječima: - Imao je sliku kompletnog terena u glavi za vrijeme svih 90 minuta utakmice. Takav izvanserijski talent na ovim prostorima se kasnije nije rodio. Vahid Halihodžić, nekadašnji igrač i trener Veleža, danas izbornik Obale Bjelokosti, za njega je rekao da je “zbunjivao protivnike mogućnošću provlačenja lopte putem koji nitko na stadionu osim njega nije vidio u tom trenutku.” Legendarni sportski komentator Mladen Delić također je u svom prepoznatljivom stilu Vladića često opisivao na zanimljive načine. - Da nema noge i glavu guzicom bi davao golove, jedna je od Delićevih izjava. Zbog čaja i sendviča prešao u atletičare Njegov suhi list i lopte s očima ostaju trajno urezane u sjećanja svih onih nogometnih sladokusaca koji ga pamte. Ta njegova nesebičnost i genijalnost predaje mnogim suigračima je otvorila put za dalje gdje su uz Kulju postali vrhunski igrači. Možda je tema razgovora trebala bit naslovljena nekad i sad. Ispred sebe smo imali lik čovjeka poput djeteta susretljivog i otvorenog. Usporedbe koje je ovaj nogometni velikan iznio plijene pozornost. Naglasak smo stavili na trenerskom radu s djecom jer je Franjo pored uspješne nogometne karijere dugi niz godina radio u pomlatku mostarskih klubova. Rad s mladim naraštajima je temelj svakog sporta pa tako i nogometa. Zbog toga razgovor smo započeli dalekim vraćanjem u Franjino djetinjstvo i sjećanje na početke… Nekad je sve u nogometu bilo posve drukčije. Što nam možete reći o odnosu Vaših roditelja i Vas u vrijeme dok ste bili dječak i trenirali za Velež? - Moj otac je bio skroman, pobožan obiteljski čovjek. Radnik. Njega ništa u životu nije zanimalo osim Boga, obitelji i rada. Djece puno u kući. A svi jedu. Gotovo da nikad nije otišao niti na jednu moju utakmicu. Njega to naprosto nije zanimalo na taj način. Pokojni brat Slavko je prvi prepoznao moj dar za nogomet. Davao mi je kasnije mjesečnu zaradu koju sam imao na tadašnjem poslu kao dijete samo da se mogu posvetit igri. A meni je to uistinu bila samo igra jer sam mogao trčati godinu dana bez da razmišljam o tome. Mami nije bilo drago i s nevjericom je gledala što joj sinu “izbijaju” kruh iz usta jer trebalo je preživjeti mjesec! Hoćete reći da s te strane niste od svojih roditelja imali nadzor kao što danas roditelji prakticiraju? - Ama ništa! Mi smo doslovno bili djeca s ulice, ali nismo bili razmaženi kao ovi danas. Morali smo se snalaziti kako smo znali i umjeli. Ja sam na primjer jednom prigodom prešao u atletičare na stadionu jer se kod njih dijelio čaj i sendviči (smijeh svih, op.a). Onda me vratili ovi moji, rekli da će mi to isto dati samo da nastavim trenirati. Ja sam vijest o svom prvom profesionalnom ugovoru dočekao s rajom na Neretvi uz karte. Meni je ulica bila sve i nikad nisam svjesno ciljano išao za tim da ću jednog dana postati profesionalac. Što je to što Vas je motiviralo kao dijete? Niste imali nikakve uvjete a izrasli ste u velikog igrača. Za Vas je jednom prigodom Vlatko Marković rekao da ste najveći talent nogometa u Hrvata općenito? - Možda nismo imali materijalne pogodnosti koje danas imaju nove generacije jer smo većinom podrijetlom iz siromašnih obitelji i sredina. Nas nisu tate i mame odvozile i dovozile na trening niti smo imali limuzine da se sami dovozimo. Što je ključno? - Imali smo duha. Imali smo plodonosno ozračje. Zdravu kolegijalnost. Primjerice, kada smo kao juniori morali putovati u Livno, pokojni trener Sula Rebac meni je slao Matuna Kvesića ili nekoga od druge djece kao ispomoć da mogu završiti posao vozanja mlijeka kako bih se pravovremeno priključio momčadi za utakmicu. To je nešto što se danas izgubilo. Sve je čista trgovina i ovi današnji dečki nemaju toliku međuljudsku komunikaciju koju smo mi imali. Talente treba iskopavati pa brusiti Spominjete Sulu Rebca kao svijetli primjer trenera i rada s djecom. Što bi po Vašem mišljenju bilo ključno da se na ovim prostorima stvori novi BMV? - Prije svega, Sula je bio veliki čovjek. Imao je već ime od prije. Kao trener je uveo neke inovacije, do tada nepoznate u taktičkom smislu. Drukčije je bilo u to vrijeme. Treneri su imali više slobode u radu i odabiru igrača. Danas je sve prodaja. Treneri su ovdje pod pritiskom. Mi smo imali zabranu do poznih godina ići u inozemstvo. Zvali su vas “šarmeri s Neretve”, sve su to bila kultna imena zar ne!? - Ma kakvi šarmeri, sve su to bili obični dječaci. Zaluđeni loptom. Posebno u počecima naših karijera. Većinom iz skromnih kuća. Ali momčad je bila posebna i u tom ljudskom pogledu. Bilo je manje glumatanja. Igralo se srčanije. Po Vama, što bi trebalo napraviti da se stvore vrhunski igrači s ovih prostora? Na koji način stvoriti jedan brend koji će biti prepoznat vani? - Danas je druga priča. Potrebni su stručnjaci koji će vani biti u nekim kvalitetnijim sredinama a koji će opet imati čvrste veze s maticom tu. Recimo u Zrinjskom danas. Bez ljudi u inozemstvu, koji su u stanju o tebi reći dobru riječ 'vani', uzaludan nam je ovdje i najbolji rad. Znači izvoz igrača? - Apsolutno. Mi smo mala premala sredina u nogometnom smislu. U onom sustavu je bilo drukčije. Danas sredine kao Mostar i Hercegovina mogu opstati samo kroz dugoročno kvalitetan rad, potrebno je postaviti nove temelje rada s djecom. Što pod tim točno mislite? - Pa recimo ja i svi iz moje generacije smo preko uličnih turnira dolazili uopće u mogućnost da se počnemo baviti nogometom. To su bile takozvane Mahale u to vrijeme. Zašto se s tim prestalo ne znam? Turnir može nositi bilo koji naziv, ali bitno da se ne gubi ta vizija i jedan zdrav temelj selekcije među mladima. Temelji na kojima se radi su krhki? - Tanki i nikakvi! Naprosto nema povjerenja. Uži krug ljudi u sportu općenito nameće svoja pravila gdje svatko gura svoga. Tu nema mjesta za razvoj talenata u startu. Talente treba iskopavati pa brusiti. Ako previdiš u startu i umjesto brilijantaprobereš bižuteriju koliko god je brusio nikad neće biti brilijant. Mada ti osobno možeš misliti da je to stvarno brilijant. Gol na Wembleyu Nakon karijere ste završili u ugostiteljstvu? Otvorili ste kafić? - Ma ne! Odakle mene u tome, nisam znao niti sardinu otvoriti. To je Ružica (supruga, op.a) kasnije uzela pod svoje i otvorila. Ma meni su za ugovor nudili sve one mlinice ispod Starog mosta kad su čuli da mi Dinamo daje četiristo tisuća u ono vrijeme. To je veliki novac bio u to vrijeme. Kažu, uzmi, otvori konobu, kafić, restoran, što hoćeš. Koji Vam je trenutak iz karijere ostao u lijepom sjećanju? - Bilo ih je… Recimo, gol na Wembleyu za reprezentaciju. Koga ste cijenili u igračkom smislu? - Muhameda Mujića od starijih generacija, a od mlađih spomenuo bih brata Gorana Jurića, Stipu, koji je bio jako talentiran, ali se u igračkom smislu nije izbrusio do kraja. Od trenera danas cijenim Ivicu Barbarića kao izuzetno talentiranog i principijelnog. Kratak osvrt na današnju reprezentaciju BiH? - Ćiro Blažević je medijski mag i čovjek s pričom. Pojavljuju se poneki skriveni kritičari koji su tihi jer znaju da je preuzeo vraga. To što on radi nitko ne može obavljati. Nemoguće misije ga na kraju krajeva i održavaju u životu. U Vašoj karijeri bilo je napretek anegdota. Koju bi izdvojili? - Pa recimo taj Las Palmas. Vraćali smo se zrakoplovom nakon utakmice protiv Španjolske, a ja se uskukao… tko će sad iz Beograda vlakom do Mostara. Kad za deset minuta, javlja se pilot i kaže “zbog druga Franje Vladića, slijećemo u Split, da mu je bliže! Nikada mi nije trebalo puno… Istina, zbog legendarnog Kulje se mijenjao i red leta zrakoplova. I tako uz duhovitost završavamo ovaj nadasve zanimljiv razgovor sa čovjekom koji danas nije izravno u sportu, ali koji naprosto zrači dobrim duhom i velikim iskustvom a što danas može biti smjernica za nove generacije. Kažu da su najgenijalniji ljudi imali hrabrosti ići svojim putem ne slušajući što svijet priča. Kulje je definitivno jedan od njih. Ostavljamo legendu i umjetnika loptanja. Istinsku i jednu od posljednjih preostalih zvijezda mostarskog neba i šire. Za kraj smo ovog neobičnog čovjeka pitali žali li za činjenicom da se mogao obogatiti materijalno na svoje ime i slavu koju ima? - Nemate vi predstavu u kakvoj bijedi sam ja odrastao. Meni danas ne treba puno, nikad mi nije niti trebalo! Bogata povijest Franjo Vladić (19. listopada 1950.) je jedan od rijetkih igrača koji je za Velež odigrao više do 300 utakmica, točnije 360 službenih (607 zajedno s prijateljskim). Čak 55 puta je bio kapetan Rođenih u Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije, zabio je 81 pogodak (163 zajedno s prijateljskim utakmicama) a dva puta je postigao hat-trick. Dvije sezone proveo je i u grčkom AEK-u, a ostavio je i lijep trag i u dresu reprezentacije bivše države za koju je ubilježio 24 nastupa i postigao tri pogotka. Kao jedan od najdražih golova ističe onaj na Wembleyu protiv Engleske (1:1). Bilo je to 11. listopada 1972. i bio je to Vladićev debi za Jugoslaviju. Poslije igračke karijere nastavio je raditi s mlađim kategorijama Veleža, kasnije i kao trener mostarskog Zrinjskog. Čuveni mostarski kantautor Mata Deronjić nogometnog je Mozzarta nakon nekoliko kreativnih “pražnjenja hladnjaka” u objektu dotičnog poetski opisao ovako: Beathlesi su bili crno A on je bio žut Iz Šantićeve roker pravi Nasmijan i nikad ljut! Vitak kao grana trešnje Razvozio mlijeko gradom Čim zaigra u Mostaru Proglasiše ga najvećom nogometnom nadom! Škola mu baš nije išla Al' ostalo sve za pet Kad zaigra na Wemblyu On očara cio svijet! Pa porobi sve obrane I golmane prve klase Golovi sa trijes'ipet Našeg Kulju krase Sa desetkom preko leđa Pele mu se divi Legendarni Franjo Vladić Sa Mostarom živi! I kad se sve karte zbroje Ne može mi niko reći Da je iko od poslovođe Bio igrač veći!     Piše: Dalibor Zovko

http://dnevni-list.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3305:umjetnik-nogometa&catid=8:sport&Itemid=9

Je, Franjo Vladić. Za njega moj ujak i dan danas tvrdi da je bio najbolji igrač juge u svoje doba.
Zanimljivo da je tada i pola moje ulice navijalo za Veleža.  

Kulje je bio drugi pele. Ni približno lik i djelo tog igrača nije prikazano kako bi trebalo. Varke tijelom koje je radio taj lik na terenu su bile čudesne! Dok si ga gledao činilo se kao da se rodio s loptama na nogama. Njegova ekipa s kojom su kao raja igrali na mostarskim mahalama se zvala "grobari" iz šantićeve ulice. Tako su ih zvali zbog katoličkog groblja koje je nekad bilo na današnjoj lokaciji nove zgrade elektroprivrede (kasnije je to groblje izmješteno na masline).

Dosao sam do nekih knjiga o nogometnoj povijesti, bolje receno svjetskim prvenstvim, vecina je na njemackom ali Svjetsko 1986 ima eng fra i njemacki. Imam svjetsko 66, 74, 86, 90 ali ovo 90 nema slika jer je jos neotvoreno a ne bih ga htio bez veze otvarati. Puno slika i malo teksta, ne znam kako da nazovem ovu vrstu knjiga :D ima i par olimpijskih igara, 80 moskva, La i sarajevo, knjiga iz 84 i jos neka iz 86 o igrama u mexicu ali vise o ljudima i drzavi nego o igrama samim. Postavit cu par slika pa ako koga zanima nesto neka pita pa cu postaviti.
 











Ovo je sve nabrzinu nabacano jer zurim na posao, ako bas bude nezgrapno neka admin izbrise, ako nekoga neke slike zanimaju neka posalje pitanje tu ili u PP. Zanimljivo je skroz samo steta nemam bolji mobitel da se fino to sve vidi

Imam takvo nesto slicno doma s kraja '80-ih, samo nije za određeno SP, nego kao povijest svih SP sa svim utakmicama, sastavima, statistikom, feljtonima o prvenstvu itd., a na zadnjoj 1/3 knjige je isto to, iako skraćeno, samo za LP/KVG. Budem slikao makar naslovnicu i impressum/prvu stranicu pa da vidimo ako ima veze s ovim. Ta moja je prevedena kod nas, doduse, nije na stranom jeziku.

jugoslavija je davno otišla u povijest, no očito je nekima još uvijek jako draga i nedostaje im.