(2. dio)
NK Croatia je u svom sastavu tih godina imala iskusne igračke veličine poput Ladića, G. Jurića i virtuoza Prosinečkog. Također mnogi mladi zagrebački dečki su se profilirali kroz klub i postali su spremni biti lansirani u međunarodni nogomet kako bi izgradili uspješne karijere. Tu su bili braća Šimić (Dario pa zatim Josip), S. Marić, M. Cvitanović, T. Šokota, I. Bišćan te jedva punoljetni M. Mikić koji je ujedno i autor prvog Dinamovog gola u Ligi prvaka, na utakmici baš protiv Porta prije 23 godine. Navedenim igračima predviđala se velika karijera; no danas, s odmakom više od dvadeset godina, možemo utvrditi da su ta predviđanja ipak bila precijenjena i promašena. Nema se kome kaj zamjeriti; kad imate generaciju kao što je Hrvatska imala u brončanima, onda svaka sljedeća generacija nosi slast i breme istovremeno, da bude pod povećalom, pa otuda i pomalo sanjarska očekivanja. Srećom u 00-tima pojavili su se Eduardo da Silva, N. Kranjčar, Modrić, Ćorluka, a plavi inkubator je i dan-danas vrlo plodonosan.
Predsjednik kluba bio je Z. Canjuga. Kao neka vrsta produžene ruke F. Tuđmana, tada još mladi Zagorec dijelu javnosti i nije bio posebno omiljen (više iz razloga što političke potrčke kakvi god da oni bili, baš i ne vole), a dijelom je tome i sam Zlatko doprinio pomalo nespretno sročenim izjavama o navijačima. No Canjuga je odavao dojam uravnotežene osobe; i sam je bio svjestan da se mnogobrojnim Zagrepčanima (ali i velikom dijelu Hrvata) naziv Dinamo posebno utisnuo u srca bez obzira na negativne konotacije imena proizašle iz nasljeđa omraženog komunizma. Tuđmanu isto tako nije baš bilo drago spominjanje imena Dinama, no s vremenom mu je postalo jasno da se ni ime Croatia neće utaboriti trajno, a i sam se znao našaliti na spomen imena Dinamo (ima na youtubeu onaj simpatičan video isječak kad F. Tuđman uzme nekog klinca u naručje i počne mu onako spontano očinski objašnjavati zašto da navija za Croatiju na za Dinamo). Isto tako jedan od glavnih agensa te negativne atmosfere oko imena Dinamo jest nespretno i pomalo provokatorski napravljena himna „Dinamo ja volim“ (za mene je uvreda takav tekst i pokradenu melodiju nazivati himnom, jer kako protumačiti stihove „I kolcem i lancem i bokserom u glavu udari, razvali za Dinamovu slavu“) grupe Pips Chips & Videoclips kao i grupiranje povećeg broja huligana, delikvenata i onih povodljivih koji su jedino u nasilju „pronalazili rješenje“ (zvuči poznato?) i „smisao“ svog postojanja. Trebalo je proći nekoliko godina dok se strasti nisu smirile.
U to vrijeme vršila se i obnova maksimirskog stadiona, a posao je povjeren legendarnom košarkaškom treneru, jednom od kreatora vrhunske Cibone 80-tih, ali i pioniru športskog upravljanja – vizionaru Mirku Novoselu. Ambiciozni Novosel odmah je prionuo poslu, no zalogaj se pokazao prevelikim. Reputacija M. Novosela je pala, ali rekao bih da je sve to nekako bio rezultat pretjeranih želja i ambicija da se u kratkom razdoblju dostigne svjetski standard. Poznati sindrom.
Je li bilo lopovluka i kriminala ili barem nečasnih radnji?! Pa naravno da je bilo, to nitko ne poriče. Neki akteri su bili kažnjeni, drugima se sudilo da bi ih se na kraju oslobodilo. No kao još donekle suverena i ponosna nacija daleko smo prije mogli detektirati i razlučiti sve nepoželjne pojave u društvu, bolje se postaviti, a čak je i tadašnja vlast bila po mnogim pitanjima mnogo iskrenija i fleksibilnija nego one koje će doći nakon nje, a posebice na ovu današnju. Smrću F. Tuđmana kao da je završilo to jedna epoha u životima mnogih, a započela nova epoha koja će rezultirati novim oblicima propagande, ali i gubljenju jednog prirodnog međusobnog zajedništva i stvaralaštva. Propagandni i politički pamfleti iz 90-tih tek su sjena naspram ovim današnjima. Tada smo posjedovali duh slobode koji nažalost nismo uspjeli do kraja ukorijeniti, a posljednjih nekoliko godina smo u sveopćoj tiraniji, beznađu, letargiji…