Nekad moćna reprezentacija, strah i trepet diljem zemljaske kugle na najgori mogući način završila je ovo Svjetsko Prvenstvo. Po meni očaj od organizacije, korumpiranost, visoke cijene. No ne bole Brazilce više toliko takve činjenice koliko očajna igra, gubitak identiteta, nemoć, jad i bijeda. Ono što pričan zadnjih godinu ipo dana koliko pišem na forumu da su Brazilski klubovi zajedno sa predsjednikom saveza činili zadnjih godina kardinalne greške. Prvo i osnovno previše je novaca počelo biti u brazilskim klubovima, previše loših, isluženih i preskupih igrača se vraćalo doma, a samim time su se zatvarale startne pozicije nekim novim Neymarima, Silvama, Kakama i ostalima. S obzirom da većina Brazilskih trenera izuzmemo li tu ofenzivnog Abela Bragu iz Internacionala  te Cruzeirov Marcelo Oliviera, 90% njih su ekstremni fanovi i sljedbenici Dunge, kontre i jakog i poprilično defenzivnog veznog reda. Činjenica da igrači poput Davida Luiza, onog brkonje Gustava ili Paulinha su vodili glavnu rič, znate da je onda Brazil i njegov nogomet otiša u k....

Ono što bi se trebalo napraviti je da se Brazilski nogomet i njegovi klubovi malo spuste u realnost, jer htjeli ne htjeli najbolje što je ikad brazilski nogomet ima je nastalo iz totalne bijede. Karte su previše preskupe za veliku većinu pravih navijača, a uzmimo u obzir atraktivan nogomet koji pružaju momci u Seriji A, ne treba čuditi ogroman pad popularnosti i posjećenosti nogometnih utakmica.

Također savez bi trebao preuzeti odgovornost za ovaj debakl, jer po meni su oni jedini i isključivi krivci. Prvo i osnovno triba u dogovoru s klubovima napraviti jedinstveni sistem, od samog skautinga djece, izgradnje trening objekata, pružanje kvalitetne obrazovne usluge do formiranja varijacija formacija kojom bi ajmo reći igrao svaki klub. Tako da napokon oplemene taj pusti talent. Ali s obzirom kakve lopuže su u savezu, a virujte mi za njih je Mamić nula, onda znate kakvi.

Najbolje da vam citiram iz jednog članka što su brazilski novinari napisali nakon povijesnog debakla, malo je poduži ali vridi pročitati:

„Ne. Brazil je popucao po šavovima. Ovo je bilo nešto drugo.

Jedan je brazilski komentator napisao da su igrači na terenu izgledali kao ‘šugavi psi’, a to je izraz koji je već jednom – samo jednom – ranije bio upotrebljen u sličnom kontekstu. Naravno, bilo je to 1950., kad je zemlja prvi put organizirala Svjetsko prvenstvo na svom tlu i u odlučujućoj utakmici izgubila od Urugvaja u susretu koji je od tada pa zauvijek poznat pod nazivom Maracanazo.

Čuli smo proteklih dana puno o tome i čut ćemo još više, ali dosad je prava priroda tog epskog poraza ostala nepoznata široj domaćoj publici. Maracanazo nije bio tek neki nogometni poraz, koliko god težak bio. Bio je to poraz čitavog Brazila – kao nacije i kao ideje.

Alcides Ghiggia, strijelac odlučujućeg urugvajskog gola na toj utakmici, izrekao je kasnije svoju slavnu rečenicu, jedinu po kojoj ga u svijetu pamte: ‘Samo su trojica ljudi utišali Maracanu – Frank Sinatra, Papa i ja’. Ghiggia je svoj gol zabio u 79. minuti, kad je bilo još dosta vremena za Brazil da izjednači, što bi mu bilo dovoljno za osvajanje naslova. No Maracana je utihnula u šoku, nevjerici i sumnji, a brazilskim igračima su se odsjekle noge od straha. Kad su ih najviše trebali, 200.000 ljudi na Maracani je utihnulo.

Još je fascinantnije ono što se dogodilo poslije. Brazilska reprezentacija je doslovce raspuštena i nije odigrala utakmicu u sljedeće dvije godine, a na Maracanu se vratila tek četiri godine poslije. Savez i navijači odrekli su se se bijelih dresova u kojima su dotad igrali i objavljen je javni natječaj za novi dizajn putem kojeg se došlo do današnjih žuto-zeleno-plavih dresova.

Već iste godine, 1950., dogodio se možda i najveći šok u političkoj povijesti zemlje. Na demokratskim izborima je za predsjednika izabran Getulio Vargas, koji je prethodno 15 godina (1930. – 1945.) vladao Brazilom kao diktator i kojega su se jedva uspjeli riješiti samo pet godina ranije, kad je nastupio period velike nade i razvojnog zamaha u sklopu kojeg je i došlo domaćinstvo SP-a te gradnja Maracane, tada daleko najvećeg stadiona na svijetu.

Brazil se povukao sam u sebe – razočaran, osramoćen i ponižen. Desetljećima poslije, Maracanazo je bio oplakivan i opisivan kao najveća nacionalna tragedija, čak i nakon što je Peleova generacija osvojila tri naslova svjetskih prvaka, pa i poslije. Kao mlada nacija, noseći sa sobom sramotu ropstva koje je ukinuto najkasnije od svih država obaju Amerika i vidljivu stigmu rasne izmiješanosti kao rezultat nekoć društveno prihvatljivih odnosa između gospodara i robova, Brazil je svoj nacionalni identitet gradio i vezivao uz nogomet. Zemlja nije proživjela velike ratove, agresije ili uništenja – igra je bila zalog njenog patriotizma.

A onda je to najjače vezivno tkivo nacije popustilo po šavovima.

‘Sjećam se tuge tako velike, takvog bezdana koji se doimao kao nešto na kraju rata u kojem je Brazil izgubio i u kojem je puno ljudi poginulo’, sjetio se Maracanaza Pele u svojoj autobiografiji. Slavni pisac Nelson Rodriguez (1912. – 1980.) napisao je rečenicu koja se sve do danas redovito citirala i koja je, kažu brazilski kolege, poznata svakom brazilskom djetetu: ‘Naša nacionalna katastrofa, naša Hiroshima, bio je poraz od Urugvaja 1950.’.

Bilo je to tada, prije 64 godine – ali ono što se dogodilo sinoć za Brazilce je nova nacionalna kataklizma.

Jedan – sedam. Koliko god puta ponovili i naglas pročitali taj rezultat, ne doima se nimalo stvarnijim. Kako je to uopće moguće – u polufinalu Svjetskog prvenstva, na domaćem terenu? Protiv Brazila, najveće i najtrofejnije nogometne nacije?

Još lani, za vrijeme Kupa konfederacija, zemlja je buknula u valu velikih prosvjeda. Kasnije ‘čišćenje’ favela i objavljivanje iznosa koji su zbog FIFA-e, ali i korupcije u zemlji, potrošene na gradnju stadiona i infrastrukturu koja nikad nije završena dovela je Brazil gotovo na rub građanskog rata. Kasnije je sve to relativno uspješno stišano. No predsjednički i parlamentarni izbori zakazani su za 5. listopada, nepuna četiri mjeseca nakon završetka SP-a.

Zbog ovog nevjerojatnog poraza, ovog epskog poniženja, doveden je u pitanje identitet ne samo brazilskog nogometa, nego i brazilske države i društva u cjelini – društva u kojem strast, histerija i patetika često preuzimaju primat racionalnosti. Što će se dalje događati?“

Ja kao veliki ljubitelj brazilskog nogometa ostao sam šokiran završnicom SP-a, nedostatak vizije,ideje i ono što je najvažnije – identiteta koštao je kako reprezentaciju, tako i klubove koji su prigaženi od strane Kolumbijaca i Argentinaca u Copi Libertadores.

Dok se god klubovi ne vrate korijenima i odgajanju igrača – fantazista, a ne stopera i zadnjuih veznih – uz dužno poštovanje, Brazil će sve više i više padati.

Nadam se za dobro nogometa da ćemo idućih godina gledati više Lucas Moura, Kaka, Cafua, Ronaldinha, Ronalda i ostalih virtuoza, a manje Gustava i Fredova.

A sad bi valjalo tući Corinthiansa vani